Blog Mamina posla

Vjeronauk u škole, djeca na hodnike, pleksiglas među učenike

vjeronauk

Informatika nije počela i tko zna kad će, vjeronauk neki provode na hodniku, neki su na satu na kojem ne žele biti, a vrijeme viroza već je počelo…

Od kolijevke pa do groba, otežalo nam đačko doba…

Naša škola, premda se radi o vremešnoj starici nije stradala u potresu pa smo ugostili učenike jedne škole koja je. Kada tome dodamo malo začina zvanog covid, nastane zbrka.

Evo sada blok satova, i to vjeronauka i informatike. Blok sat vjeronauka ne pohađa ove godine četvero učenika našeg razreda, a oni to vrijeme krate na – hodniku. Nema druge prostorije u kojoj bi mogli biti, knjižnica u kojoj su nekad boravili jer sada “zauzeta”, razredi popunjeni, a na dvorište ne smiju jer je prema rasporedu tada netko drugi tamo.

Biti na hodniku je, vjerujem, produktivno. Hodnik nudi mnoge mogućnosti zabave, učenja, razvitka…Možeš gledati u prazno, razmišljati zašto te roditelji nisu upisali na vjeronauk i općenito, s obzirom da imaš već osam godina, kvalitetno se zabaviti. Ne, ne možeš po knjigu u knjižnicu jer je ona zauzeta.

U nekim drugim školama, načula sam, ti učenici su primorani boraviti na satu vjeronauka. Dakle, za izborni predmet nemaš izbora, a nije opcija da ne bude vjeronauka nego da ga bude za sve.

Povrh svega toga, informatike recimo koju su svi u razredu izabrali, nema. Škola nije mogla, rekoše nam na roditeljskom, zaposliti zbog covida i svih tih mjera i svega tamo nečega zaposliti dodatnog učitelja. Vjeroučiteljica je pak integrirana u školski sustav.

Jer, na kraju krajeva, koga briga za blok sat informatike petkom? Pa svi se i tako žale da su djeci mobiteli stalno u rukama. Oni su ustvari već informatički obrazovani, pa ako informatike uopće nekada i bude, sve će to lako pohvatati.

Vrijeme namijenjeno informatici provest će sa svojom učiteljicom i srećom neće biti na hodniku.

U nekim drugim školama je, čujem, informatika normalno krenula. Bitno da je školski sustav usklađen i jedinstven. Ma nema veze, lako se dostigne tih 12, 16 ili 20 sati koliko će jednim nedostajati. Moramo biti sretni što je drugo sve ok.

Vrijeme produljenog boravka klinci pak provode s jednim drugim razredom – kao i prošle školske godine. Ti učenici drugog razreda odvojeni su pleksiglasom, odnosno zaštitnom pregradom od istoga. Poslije škole se mnogi od njih druže i idu na zajedničke aktivnosti. Ali u školi – prozirni berlinski zid, jer zašto se malo ne igrati dječjom psihom i ubiti im emocije. Toliko je tog povezujućeg i modernog roditeljstva danas, ulaže se u djecu, jača ih se da budu puni samopouzdanje, neće ih malo pleksiglasa ubiti.

I za kraj, jer kiseli krastavac dolazi na kraju, prije koji dan nam je rečeno ( i srećom brzo povučeno), da djeca s teškoćama mogu ulaziti u školu samo u pratnji asistentice. I dogodilo se baš ono čega sam se bojala. Moje dijete čeka asistenticu pred školom, prolaze njezini iz razreda, čude se što ne ulazi, ona ih gleda i čeka i na kraju u 07:57 ipak sama odlazi prema učionici.

Zdravo inkluzijo, u vrijeme korone! Niste vi djeco s teškoćama drugačija, samo ne smijete ući kada hoćete i nitko vas ne smije dirati i pomoći vam da se obujete. Srećom, uistinu su brzo reagirali iz škole nakon tog “tužnog” prizora. Lijepo od njih. Ušedjela sam jedan normabel 🙂

Bilo bi lijepo da to dijete koje je moralo čekati ispred škole jer se pazi na njezinu sigurnost, ne mora blok sat vjeronauka provoditi na hodniku. Bilo ono s teškoćama ili ne.

Prvi tjedan je gotov, svi se prilagođavamo, ima već i viroza…a sve je tek počelo. Normabeli su za sada na čekanju, čuvam ih za školu online ili u mojoj glavi Nedajbože.

Vikend je…vrijeme za punjenje baterija, pražnjenje novčanika i hvatanje zadnjih zraka sunca….uživajte!

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.