Blog Mamina posla Istaknute teme

U potrazi za stanom: miris tripica s okusom provizije

U potrazi za stanom ili novim domom broj tri, našli smo se u vrtlogu mirisa, okusa, boja i oglasa. Na kraju dana poželiš samo da ti nije ponestalo normabela

Kad vas zapuhne miris prženih tripica prije 10 ujutro znate da dan neće dobro započeti. Nismo u restoranu kojem je hitno potrebna inspekcija, već smo došli u razgled stana – misija kupovina!

Kada krenete u misiju kupovine i našem slučaju, prodaje, očekujete da ćete vidjeti svašta.  I vidite.  I osjetite. Bože, kako su zasmrdile te tripice. Naš domaćin, podstanar u stanu, pohvalio se kako ih je doručkovao oko 6 sati. Mi ulazimo u stan s nazuvkama na cipelama iako bi nam trebale u stvari kvačice za nos. Smrdi. Smrdi na dom kojeg je davno napustila svaka nada.

Agent koji nam stan pokazuje trudi sve okrenuti na šalu. Komentira kako fino miriši. Jadan. Pokazuje nam stan istih kvadrata kao i naš stari. Osim što na prvi pogled ovom novijem stanu nedostaje nekih 10 kvadrata. Nemamo se gdje okrenuti. Sve je nabacano. Tu i tamo se nazire komadić poda. I nije lijep.

Podstanar nam pokazuje najgori ormar u kući i govori nam kako bi bilo pametno da ga zadržimo. Da je napravljen po mjeri, baš za kut u kojem se nalazi. Nema veze što zaklanja već dio hodnika, dnevnog boravka i kuhinje i što nikako ne ide u taj kut već strši kao trn iz oka.

Kakvi su susjedi, pitamo, da bismo pitali nešto. Grozni, odgovara podstanar. Jedna pušta glazbu kao luda, druga mrzi glazbu, treća djecu.

Ima li mjesta za parkirati ispred zgrade? Nikada, zabija nam zadnji čavao u lijes. Njemu je tu očito dobro, ne ide mu se van. Agent se nesposobno smješka. Jedino što zna je gurati papire pod nos na potpis. Ja sam vam pokazao ovu nekretninu i potpište da ću vam je prodati jedino ja!

U drugom stanu nam nude da srušimo 80 posto zidova kako bismo malo „otvorili“ prostor. Niti jedan zid u stanu nije nosivi, sve se može maknuti. Jer, hej, otvoreni tlocrt nema cijenu!

Uz stan se prodaje i kuhinja. Nova, napisali su, s najmodernijim aparatima. Kuhinje nigdje. Pitamo za nju, što ću, napisali su da je ima. Kaže agent, tek odnedavno punoljetan, čini se, da je kuhinja na skladištu jedne trgovine. Na skladištu? Da, čeka tamo novog vlasnika. Koji će možda kupiti stan sutra, a možda za godinu dana.

Nema veze, kuhinja čeka, negdje tamo. Možda više neće biti najmodernija, ali nećemo sada o sitnicama. Ljudi smo, nismo agenti za nekretnine.

A posebna pogodnost, o da! Ako donesemo keš, vlasnik bi nam spustio par tisuća eura cijenu, ali samo ako bismo pristali zmuljati nešto oko njegovih papira i potpisati da smo kupili stan za 50 000 eura, a ne za onoliko koliko jesmo, kako on ne bi trebao isplatiti nekog svog bratića. Evo nas u kompliciranim obiteljskim odnosima, Dinastija meet Gruntovčani. Spasi njemu par desetaka tisuća da bi ti spustio, kaže agent, čak za dvije! Vrijedi samo za danas, uzmi ili ostavi.

Gledam ponudu po oglasniku. Teško mi je u zadnje vrijeme razumjeti koncepciju prostora. Prodaje se stan od 85 kvadrata. Ima jednu spavaću sobu. Prodaje se stan od 50 kvadrata, ima tri spavaće sobe. Kako, brate mili, objasni mi? Spava li netko stojećki? Suteren postaje visok, potkrovlje nisko, kosine blage…

Prodajem  stan, piše čovjek, na četvrtom katu od četiri, nema lifta. Stepenice ugodne za penjanje. Letiš po njima.

Drugi prodaje ulazna vrata opremljena špijunkom. Dosta zgrada u kojima se prodaju stanovi je opremljeno portafonom. Ne morate bacati kamenčiće u prozor da javite da ste stigli. A apsolutno svi prozori opremljeni su pogledom. Nije svaki lijep. Ljepota je u očima kupca.

Ne brinite što nema još jedna soba, uvjerava nas agent, lako se to sve pregradi.

O super, gdje biste predložili pregrađivanje?

Evo, tu dignete zid, povuče on crtu po dnevnoj sobi, prepolovi dnevni boravak na dvije strane, obje tanke kao neuhranjeni hrt.

Širina dnevnog takva da bih sjedila točno 10 centimetara udaljena od tv-a. Ali što je to za još jednu spavaću sobu?

Kuhinja, nedavno adaptirana izgleda kao da je uspješno preživjela barem dva rata i pritom se junački borila. Jest derutna, ali u njoj su dvije pećnice, dva hladnjaka!

Ovi dobro jedu, primjećuje suprug.

A vlasnica stana napominje kako kuhinju svakako nosi sa sobom, treba joj za novu kuću. Dođe mi da zaplačem za tom starom, ružnom kuhinjom jer bi mi čak i nju uzeli.

Ostavili bi kažu, vješalicu pokojnog svekra u predsoblju. Valjda se tolika stopila sa zidom da ju je i tako nemoguće odvojiti. Oni bi otišli, a mi i svekar bismo ostali zauvijek zajedno.

O, ovaj stan je stvarno lijep. Ni cijena nije loša. Ha, što misliš? Prvi koji nam je onako, baš ok. Vlasnički list? O, nemate ga?! Aha, samo ste zaboravili spomenuti tu sitnicu, razumijemo. Ne, nije nam to prevelik problem…javit ćemo se…kad skupimo gotovinu…

A agenti za nekretnine? Ma kakvi bankari, kakvi utjerivači dugova! Upoznajte lešinare kakve svijet nije vidio! Proviziju bi uzeli i meni, i mojoj tetki i babi i onima kojima prodaju i onima čije prodaju i susjedu Jozi s drugog kata. Sve to i još malo pdv-a, ali imaju već sedam kupaca za vaš kvart iako u stvari mogu prodati samo one stanove koje bi i moj četverogodišnjak prodao.

Domet poslovanja staviti oglas na Njuškalo. Fotografije? Ma vi slikajte i pošaljite mi, dobro je to. O stanu koji prodaje, nema pojma.

Daj dva posto, tri posto, tri posto s pdv-om, bez pdv-a, potpiši ugovor, ajde, potpiši ga! To sve lete papiri i potpisi, ne znaš tko pije, tko plaća. To jest, znam da na kraju nekako ipak zadnja runda je na meni.

Pa nazove i raspituje se za stan. Koliko kvadrata, koliko soba, kakvo je grijanje, on je kupac, zanima ga. Pa nakon tri minute se onako bojažljivo nakašlje i kaže da bi se sad predstavio. Odjedanput ima i ime i prezime.  Nije kupac, on je, znate, vidite, agent. Rado bi taj stan prodavao. Ako biste vi pristali. Ima sedam kupaca. I uzima proviziju od vas i vašeg brata i vaše djece. Kupac mu da dva posto, vi date još tri, nije to loše, muzi na sve strane, muzi dokle ide.

Ali uz njega ste sigurni da ćete prodati jer je on u zadnjih tjedan dana prodao 10 stanova baš u vašem kvartu. I ima još kupaca, kaže, „dubljeg džepa“.  

Nisam ni znala da kod nas postoji toliko agencija. Niknule ko gljive poslije kiše, gotovo da ti se čini da svaka šuša danas može tamo raditi, pa čak i onaj koji žednome ne bi uspio vodu u pustinji prodati.

A oni malo veći, poznatiji na tržištu, puna su im usta hvale samih za sebe, mi smo najveći, mi smo najbolji, mi smo najljepši, plati, plati, potpiši, daj još koju kap krvi za svaki slučaj.

Pa zove nakon  tri sata da vas pita kakav vam je onaj stan što bazdi po tripicama? A vi stežete čašu crnog vina i pokušavate alkoholom izbrisati sjećanje na taj stan. Čuje vam po glasu da vas gubi, da niste zagrizli za tripičasti dragulj. Pa baca najbolji mamac koji može. Kaže, vlasnik bi vam dao da zadržite sav namještaj. Stan dolazi potpuno namješten, sretnom, novom vlasniku.

A što je najbolje, to je da je namještaj ono najgore iza tripica. Kuhinja koja je taj miris upila duboko u svoje masne, napaćne fronte. Soba koja izgleda kao poprište ubojstva. Ugradbeni ormar u hodniku u koji je jedino ugrađen plinomjer i to je sve što u njega stane.

Veseli podstanar se negdje posprdno smije. Ostaje u svom mulju do daljnjega. U mirisu tripica i užasa. Uzalud je i novija gradnja i mirna ulica. Uzalud je sve.

foto: Freepik

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.