Blog Mamina posla Istaknute teme

Sama na ljetovanju s djecom ili: Divim ti se samohrana majko

ljetovanju s djecom

Što reći o ljetovanju s djecom solo? Zagrebe, vraćam se tebi!!

Sit gladnom ne vjeruje, kaže mudra narodna. Nije da ja nisam vjerovala, ali dok ne prošetaš u nečijim cipelama ne znaš koliko su neudobne mogu biti. Opet kažem, nije da svojih tjedan dana uspoređujem s nečijim životom, ali da sam u tih tjedana dana “čudesno progledala” ili umalo poludjela, najblaže je što mogu reći.

Dakle, ima onih žena koje su same od jutra do mraka s djecom, iz raznih razloga. Nekima su muževi otišli trbuhom za kruhom u drugu državu. Drugima pak rade po cijele dane ili noći. A ima i onih čije se bolje polovice baš i ne žele baviti djecom pa iako su tu, u stvari kao da ih i nema.

Kada sam postala roditelj, odmah sam znala da to neće biti moj posao s punim radnim vremenom, iako sam zbog djece odlučila raditi kod kuće. Nisam željela biti 90 posto roditelj svojoj djeci. I tako nas od svuda bombardiraju parolama kako tata nije pomoć i dadilja. I on je ravnopravan u odgoju. I u našoj kući stvarno i je tako. Tako sam si prostrla od samog početka i zbog toga i svaku večer sretna liježem u krevet. Nisam uber majka niti mamzilla niti išta slično.

Čvrsto vjerujem da imam pravo na svoju zabavu, svoje vrijeme, prijatelje i interese. Bez obzira što uživam u svojoj slobodi kad ju imam, također sam uvjerena kako u našoj kući odvalim lavovski dio posla. Kuham, perem, čistim, s djecom sam kad sam su bolesna, kupujem za njih, s njima, čitam im, vodim na druženja, u kino, kazalište i da ne nabrajam dalje…

Osim nekoliko boravaka u bolnici s nekim od djece, naša mala četveročlana obitelj se nikada nije razdvajala.

Do ovog ljeta kada sam odlučila zbog radova u stanu s njih dvoje sama na more. 7 i 3 godine. Kako ću ja to, kukala sam par dana prije polaska. Bila sam vidovita. znala sam da moji krhki živci to neće lako podnijeti. I bila sam u pravu. Prijateljica koja je išla sa mnom s bebačem od 8 mjeseci govori mi kako je njoj to još samo jedan običan tjedan. Nekom običan, a nekom vatreno krštenje.

Prolaze dani i lakše je nego što mislim i teže je nego što mislim. Kao prvo, svi su živi i čitavi. Hendlam nekako obroke, spavanja, zabavu i njihovih milijun prohtjeva. Držim se, ne dam se. Djeca su dobra, predobra. u globalu. ali to su ipak samo djeca. A i ja sam čovjek od krvi i mesa. I vrlo tankih živaca.

Prvo me dotukao nedostatak sna. Krevet je navodno širok 160 centimetara. Ne bih znala jer mojih je skromnih 40. Uživala bih da sam tanka kao papir, ali ovako ne uživam. Cijelu ih noć guram bez milosti, ali jedino što uspijem postići je da sebe razbudim i uzrujam kad vidim kako se oni zadovoljno razvlače po krevetu, pružaju dijagonalno, a mene šutaju rukama i nogama. Ujutro ustaju čili i orni, a zašto i ne bi, dok ja ustajem kao da je Drugi svjetski rat jučer završio a ja sam aktivno sudjelovala u njemu.

E da Sanja, nema više onih lijenih jutara kada se nekad ostajem previjati u krevetu dok tata zabavlja djecu.

Trči, ustaj, tjeraj ih oboje u wc, nikome se ne piša. Ma kako ne. Obavljaju to nekako, ajmo odmah i umivanje i zube dok smo već u kupaonici. Ratno stanje. Mali već treći put uzima pastu, valjda mu je to umjesto doručka. Operi mi ti zube mama ne znam ja sam/sama, iznenada kao da su oboje udareni u ruke.

Ajmo se i obući nakon toga. Neću to, zar moram baš ovo, mogu onu majicu, ne želim te hlače. Kad ćemo gledati crtiće? Povuci – potegni, nekako i to obavimo a ja si već razmišljam kako bi bilo lijepo opet malo prileći jer je ovo sve baš iscrpljujuće. A još ni kavu nisam popila. Od muke sam i zaboravila na nju.

Sad jedno hoće kakao, drugo neće. Kuham. Vruć je. Rashladi. Hladan je. Zagrij. Ajde prigovori još jednom pa leti kroz prozor.

Mama, možemo gledati crtiće? Ne. Nisu sretni. Samo su se zbog crtića uopće i obukli. Daj mi kosu da ti vučem dok pijem kakao. Je, kako da ne, pusti me s mojom kavom koja se kuha. E, sad se i ovo drugo sjetilo da hoće kakao. Idem raditi, ali uz kakao rade mi i živci. Sve je to zbog nedostatka sna. Prvih dana me ovo nije živciralo. Mama, ja hoću vode. I ja. Smijemo crtiće?

Doručak je poslužen, kakao ispijen, a pije se i kava, krvlju zaslužena. Svaki zalogaj se žvače najmanje pet minuta. Drugi ne bi ni uzeli da ih ja ne podsjetim. I tako zalogaj po zalogaj. Kao onaj film Beskrajni dan. Doručak bez kraja.

Nakon sat vremena preživanja i hranjenja, spremanje za plažu. Ljuta sam već unaprijed jer ako nešto zaboravim, nemam koga okriviti osim sebe, što odmah znači da se ne mogu na nikoga izderati. Život nije pravedan! Spremam se mahnito i usput tjeram djecu da obuku kupaće gaće. Sve sam ponijela, valjda i iglu za šivanje i jednorogove suze u bočici. Sve što se može ponijeti rezervno imam, hrane za omanji tulum, vode u potocima i slično. Do plaže 15 minuta. Gužva za poludjeti. Stižemo živi i na broju. Valjda nitko nije primijetio kako se derem na djecu po cesti.

E, gdje su oni dani kad je muž ginuo u moru a ja hvatala boju s knjigom u ruci?! Zaboravi i boju i knjigu i trči u more. Hladno im je, valovi ih nerviraju, previše je slano, bode ih kamenje. Na kraju svi idilično trčkaramo po plićaku, plivamo, zabavljamo se. Kratkog je to vijeka, ajmo’ se sada igrati pijeskom. Nisam ni znala koliko igra pijeskom može zatupiti čovjeka. Nekako se pokušavam distancirati od svega toga i kao umorni stari kit izvalim se pored njih na luftić i glasovnim javljanjem dajem im do znanja da sudjelujem. Na sreću, nakon nekog vremena zaboravljaju na kita. Drugi roditelji koji prolaze oko mene gledaju me s mržnjom. Ha ha!

Nahrani, namaži, napoji, odvedi na wc. Gladni smo. Kroasan mi je pao na ručnik. Ima pijeska na njemu. Hoću li umrijeti ako to pojedem? A što će mi biti? Sigurno to smijem pojesti? Ne želim to ipak pojesti. mogu njime nahraniti goluba?

Nema nikoga da uskoči. Da odgovori na 1000 nepotrebnih i tri potrebna pitanja. Nikoga da mi priušti samo minutu tišine. Zašto?!?! Razmišljam pozitivno. Gledam svu tu ljepotu i idilu oko sebe, to divno more i tješim se da sve ovo neće trajati vječno.

Kod kuće otuširaj, kuhaj, uspavaj ono dijete koje spava poslijepodne, operi gomilu suđa, o perilice kako mi samo nedostaješ! Kako je lijepo sve samo natrpati u tebe. Sad to suđe treba i obrisati. Poslije ručka ih bojkotiram. Jer to je sigurno zdravo za njih. Za mene svakako. Ali već smišljam što dalje jer igra će biti kratkog vijeka. Do prve svađe. Hoćemo li opet na plažu ili do grada? Treba i pousisavati. I pomesti pijesak. Dobro bi mi došla još jedna kava. Netko mora na wc. Zaboravi kavu. A joj, treba i veš oprati. E, sad je opet netko žedan.

Vučem, guram, nosim, vodim, uspavljujem, perem, hranim…Već brojim koliko još uspravljivanja moram sama odraditi. Imam osjećaj da traju sve dulje i dulje. Nekad su bila po 20 minuta, sad su se protegnula na 45. Oči ću si iskopati. Ne, ne smijem, trebat će mi još. Ali zašto to dijete izmoreno morem i suncem jednostavno ne zaspe?!?

Majka Hrabrost, ta stara ratna profiterka je bijeda naspram meni. Sama sebi medalju dodjeljujem. Eto kako je to kad si komotan, ušuškan u svoju sigurno svakodnevicu u kojoj si se naviknuo oslanjati na drugoga. Pomislim si kako neke žene ovo proživljavaju svaki dan. cijeli dan. I tako iz dana u dan. Ne vidi se kraj. Same su. Možda imaju obitelj i prijatelje, ali same su. Što ih, zaboga, održava na životu? Kako?! Mislim, pretpostavljam da je sve stvar navike i perspektive, ali mislim da zaslužuju nakon do poda. Besplatnu dadilju na teret grada u kojem žive. Beneficirani radni staž. Prijevremenu mirovinu. Besplatno putovanje jednom godišnje po izboru. Zvijezde s neba.

A gdje su još bolesti, odlasci doktoru, neprospavane noći, razvoženje u školu i vrtić, neću niti da nabrajam jer se već uzrujam. Pomisao na te hrabre mame nije mi dala snagu, samo me ispunila nevjericom i užasom. Kako izgledaju njihovi dani? Što rade za svoju sreću i gušt? Što rade u situaciji kada ih nešto počne izluđivati kao mene uspavljivanje i nemaju to nikome drugome za “uvaliti”?

No, na žalost, kao što rekoh, moja muka mi zbog toga ipak nije ništa manja. Kako bi bila kad smo jedan dan poslijepodne samo došli na plažu, igrali se pola sata i morali smo trčati u apartman jer se morala obaviti nužda broj 2, naravno to se mora i može samo doma, pa što bi se onda i vraćali, tralalala, pakiranje za plažu pola sata, ostanak na njoj jednako toliko i onda opet tuširaj, oblači, presvlači…

Pitaju me djeca gdje ćemo sljedeće godine. Ja im nabrajam neke destinacije, samo da ih zavaram, naravno. Neću se opet tako lako dati navući, barem ne dok se svatko ne bude znao za svoje dupe pobrinuti. A možda i moje ako zatreba. Kad će moći sami luftić napuhati. I kad neće vikati pred cijelom plažom da oni sad idu piškiti u more.

Nekad prije govorila sam kako ću biti samohrana majka i da se neću udavati. Djecu ću dobiti umjetnom oplodnjom, a imat ću i psa, mopsa. Drago mi je da nisam ustrajala na tome. Pa ni na mopsu. Mislim, samo se sjetim kako se srušim u krevet kad dobijem virozu. I onda pomislim na dvoje djece i mopsa kako skaču po meni. Ali, sad treba preživjeti zadnje trzajeve ljeta. Treba sačuvati razum. Rutina je naš prijatelj i neprijatelj.

Ne vraćamo se kući jači, samo pametniji. Mislim da ću prvi put zaplakati od sreće što vidim muža. Jer, ima li što ljepše nego svoje obaveze prebaciti na drugoga?!

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.