Blog Mamina posla Istaknute teme

Roditeljska nekultura na vrhuncu u dječjim kazalištima

roditeljska nekultura

Roditelji u kazalište vode djecu koja su daleko od toga da mogu u miru odgledati predstavu


Kako su počela sva ta adventska događanja,  djedice, anđelčići, lampice i pahuljice su sada in. Pa nam je bilo logično da subotu ujutro, budući da kućice u centru još nisu bile postavljene, a lampice nisu gorile, odemo na pravu božićnu predstavu u Tvornicu lutaka, i to na Šlampavog Djeda Mraza.

Nadobudno sam pokušala rezervirati ulaznice u petak, kada ih naravno više nije bilo, pa su mi javili da dođem 10 minuta prije predstave jer je moguće da neki roditelji ne dođu. Svratimo muž, ja i mala 10 minuta ranije, a bivše kino Grič samo što ne eksplodira, pomislih u prvi mah da se nešto dijeli. Naravno, mužu je pametno palo na pamet da se ja onako trudna, debela i napuhana guram među ljude i probijam do stola gdje se prodaju karte, pa ima sreću što je uopće izvukao živu glavu nakon takve ideje. Umjesto mene, otišao je on i divno se proveo jer su ga mamice skoro iscipelarile da ‘kaj se gura i gazi njihovu djecu’, hehehe.

Kada je izašao van pregažen i izguran, čekalo me novo, veselo iznenađenje, a to je da se vratio samo s jednom kartom, uz ideju da ja šećem 45 minuta po trgovinama dok njih dvoje odgledaju predstavu. Može, daj mi 1000 kuna, pa idem.  Na kraju smo se usuglasili da kada red krene, pokušamo na blagajni kupiti još jednu kartu.

Nismo se još niti dokopali ulaza, jer je osim nas još par roditelja pokušalo na isti način doći do karte, pa su tu već nastale rasprave, a iz same dvorane stigli su i prvi protesti. Naime, dogodilo se to da je gomila, ali stvarno gomila roditelja za sebe i dijete kupila po jednu kartu i onda zauzela po dva mjesta. Kao rezultat tog čina, mnogi drugi koji su isto tako kupili karte, nisu sa svojom djecom imali gdje sjesti. U kazalištu nemoćno sliježu ramenima i donose tri pomoćne stolice iako čeka 20 ljudi i govore da oni ne mogu ništa. Sjedala naravno nisu numerirana. Jedino vam preostaje igrati se policajca i napadati ljude da vam pokažu „koliko karti imaju v džepu“.

Znači, blago rečeno, užas i sramota. Ja sam taman razmišljala da jednu mamu pitam je li kupila dvije karte ili jednu, s obzirom da je kraj sebe imala dvogodišnjaka, kada mi je i sama velikodušno ponudila mjesto, dok je muž 40 minuta božićnog spektakla junački odčučao. Sada bar ima bedra od čelika, hvala Tvornici lutaka.

Potom predstava počinje. Naravno, tko sam ja da kažem kada koje dijete može u kazalište, jer neko dijete može s 18 mjeseci odgledati cijelu predstavu dok će drugo od tri godine početi urlati nakon dvije minute. Tu su pak roditelji odgovorni da procijene mogućnosti svoga djeteta. Mi smo na primjer prvi put otišli jako skeptični u kazalište sa 2,4 godine i sve je super prošlo. No, zaista mislim da je nadobudno očekivati da se jednogodišnjaci ponašaju „pristojno“ u kazalištu i da ne vrište kada Djedica nešto poviče ili kada se ugase svjetla.

I svjetla se ugase, djeca urlaju, troje se roditelja odmah dignulo i izlaze sa svojim drečavcima,  a najuporniji ostaju i umiruju djecu kako znaju i umiju, više loše nego dobro, pa je predstavu malo, ali samo malo teško pratiti. Hvatam djelomično replike i rečenice „smiri se, uzmi bananu“, „Jakove, hoćeš da idemo? Ma ajmo pogledati barem još malo, pa ako budeš htio…“ (iako Jakov već proživljava treći slom živaca) itd.

No, još gore od te jadne dječice koja nisu mogla birati hoće li biti dovedena na predstavu i koliko će njihovi roditelji mjesta zauzeti, bila je neka teta u kazalištu, zadužena za red, mir i disciplinu koja se utaborila odmah iza mene i tu istu djecu ušutkivala.

„ŠŠŠ, pa šššš“. Čim bi netko i slovo progovorio, čulo se nejzino prilično ljuto šššš. Na kraju je postalo iritantnije od djece, pa sam dobrih pet minuta razmišljala da ju zamolim ili da ušuti ili da ode stajati negdje drugdje. Jer posve je nerealno očekivati da će djeca baš spavati i da neće Djedu postavljati pitanja ili nešto slično. No, svaki takav pokušaj ona je odmah odšuškala i ušutkala. No, protiv onih najgorih drečavaca od godinu dana i mlađih, nije ništa mogla, no nije se potrudila zamoliti roditelje da izvedu djecu nakon što su konstantno plakala 10 minuta.

Želja zagrebačkih roditelja da njihova djeca vide predstavu očito je jača od svega, pa čak i od prava drugih koji su isto platili, da tu predstavu odgledaju u miru. Uistinu ne vidim potrebu vođenja 10 mjesečne djece na predstavu ili pak hiperaktivnih 2,5 godišnjaka koji bi prije mogli otrčati maraton nego sjediti  40 minuta na miru.

U svakom slučaju malo je reći da smo razočarani čitavom organizacijom kao i ponašanjem ljudi koji djecu žele dovesti na kulturni događaj, a o kulturi, da ne govorimo poštenju, i sami malo znaju.

2 komentara

  • Poštovana,

    koliko nam je drago da je tolika navala na predstave Tvornica lutaka, toliko nam je žao da ste doživjeli neugodnosti u našem kazalištu.

    Naime, trudimo se na diskretan način objasniti roditeljima da za djecu iznad 2 godine plaćaju ulaznicu i da to dijete mora imati svoje sjedalo. Sada smo zahvaljujući Vama upoznati s problemom sjedenja, te ćemo se potruditi uvesti još bolju kontrolu i organizaciju generalno.

    Što se tiče ponašanja djece u kazalištu, kao što i sami kažete, roditeljima je katkad teško predvidjeti kako će njihovo dijete reagirati na predstavu…No ipak je pohvalno što ih od malih nogu navikavaju na kazalište. Nažalost, u nekim slučajevima to ne ispadne kako su planirali.
    Žao nam je što niste doživjeli predstavu na pravi način te Vas pozivamo da nam se javite na mail kako biste dobili besplatne ulaznice za izvedbu u ovu subotu, 5.12.

    Naše osoblje ćemo upozorit na primjedbe i potruditi se da budemo još profesionalniji!

    Kazalište Tvornica lutaka već preko 10 godina svakodnevno radi na poboljšanju ponude i kvalitete te smo Vam zahvalni na svim sugestijama.

    Lijep pozdrav,

    Petra Radin i Mario Kovač

    • Poštovani,

      mi smo svoju prvu predstavu Hotel Medo odgledali baš kod vas i vaši smo redovni gosti. Do sada nismo imali ovakvih iskustava, ali prošle subote je to bilo stvarno kaotično i strašno.
      Meni djeca koja komentiraju, jedu, nešto poviču i aktivno sudjeluju ne smetaju, ali ona koja se dreve pet minuta naravno da ometaju i moj komentar je išao prema njihovim roditeljima i shvaćam da ste u tom pogledu nemoćni. No, kaos sa stolicama bi trebalo popraviti ako je ikako moguće, jer mislim da ne bi bilo u redu da smo nas troje stajali zbog nečije krive procjene hoće li njegovo dijete sjediti u krilu ili ne. Onda neka radije kupi kartu više nego manje.
      Hvala na lijepoj gesti, ali ulaznice, ako se slažete, za ovu predstavu koju smo odgledali, možemo pokloniti našim čitateljima. Vi nam slobodno i dalje šaljite najave, jer su vam predstave za klince odlične.

      Srdačan pozdrav,

      Sanja Bubalo

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.