Blog Mamina posla Istaknute teme

Prvi danu škole, i tebe smo preživjeli

prvi dan škole

Prvi dan škole “napokon” je prošao – svi možemo duboko izdahnuti

Prije 30 godina kada sam ja bila prvašić, nije se baš dizalo toliko prašine oko našeg polaska u školu.

Pitam ja svoju mamu, zašto nemam niti jednu sliku polaska u školu. Znam da se tada nije baš išlo u hiper podukciju fotografija, ali eto, moglo se i za taj događaj jednu opaliti.

Kaže moja mama, upravo kao što sam gore i ja napisala, da kome je to tada padalo na pamet?! Nije se to baš tako obilježavalo. Eto, tvrdi ona, ja čak prvi dan nisam htjela da ona ide sa mnom u školu. Navodno sam htjela ići sama. Ne sjećam se baš takve verzije priče, ali ona izričito tvrdi da “valjda ona zna, a ne ja koja sam tad imala šest godina”. Ne znam kakvo joj je dugoročno pamćenje, ali da je pitam što je jučer ručala, vjerojatno se ne bi sjetila. Ipak me je otpratila u školu, ako ništa drugo, samo da ne bude po mom.

Vratimo se u 2019. Društvene mreže pucaju po šavovima jer majke prvašića dijele svoje uzbuđenje, strahove, savjete, gdje kupiti najbolju torbu, koje su bojice najkvalitetnije, kako ćete obilježiti prvi dan, što ćete obući, hoće li dijete po školi hodati u papučama ili tenisicama… i još puno toga zanimljivog što će dobro doći svakoj iole osviještenoj internetskoj majci.

Našu je kuću uzbuđenje oko prvog dana škole zaobišlo. Kada si drugačiji od drugih, onda je prvi dan škole za tebe isto drugačiji. Mi smo već tamo morali ići i upoznali smo učiteljicu, asistenticu, defektologicu, ravnateljicu, pedagogicu, pa i neke učenike i roditelje.

Kada si nešto drugačiji od drugih, tada ne brineš možda oko nekih uobičajenih stvari, već možda najviše o jednoj – možeš li postati neprimjetan dio mase? Ako je moguće, što prije.

A možda, kada prođeš neke stresnije stvari u životu, ova ti dođe kao malo brža vožnja u luna parku. Što reći, školsku smo torbu tek u nedjelju navečer spustili s ormara. Školu gotovo nismo niti spominjali osim u par pozitivnih rečenica. Curka je rekla da je sretna i uzbuđena i to je to.

No, tog jutra nas je naravno uhvatila nervoza. Prišuljala se negdje između oblačenja i fotografiranja, između osmjeha zbog tuljca s poklonima i kratke ali tako znakovite vožnje do škole. Počinje novo razdoblje života.

Prvi dan škole dočekao nas je širom raširenih ruku, a mi smo bili spremni. Prvo me je razveselilo što sam u moru roditelja ugledala još barem dvoje s tim nesretnim tuljcem o kojem se također dosta raspravljalo po društvenim mrežama. Taj tuljac kod nas se počeo kupovati unazad par godina, ali ljudi ga baš ne “vole” ili bolje rečeno “ne prakticiraj” jer je to iskvareni običaj sa zapada. Ali mislim da mi, narod koji je unatoč standardu zaista poznat po velikoj potrošnji, ne moramo brinuti da će taj mali nesretni tuljac ostaviti neki bitan kapitalistički trag na našoj roditeljskoj svjedodžbi.

A ta sreća zbog par stvari za pojesti, par stvari za školu i par stvari za igru vrijedi svega. Bilo je jednostavno tuljastično! ako niste za tuljac, kupite neku sitnicu. Obilježite taj poseban dan, pa tko ne voli dobivati poklone?!

Učiteljica je izradila i onaj okvir za slikanje pa su svi navalili da se slikaju s njim. Red je bio kao da se na kraju dijeli besplatni sladoled. I taj okvir je vjerojatno zapadnjačka novotarija, ali nisam primijetila da je netko propustio da opali onoliko slika koliko je stigao dok ga neki nestrpljivi roditelj jednostavno nije izgurao s mjesta.

I zanimljivo nas je gledati. Kako skačemo oko svoje djece, pomažemo im s knjigama koji mirišu na nade i snove i onako kako samo potpuno nove knjige mogu mirisati. Zanimljivo nas je gledati dok im se trudimo približiti prijatelje, stare ili nove, povezati ih, ohrabriti, dok sebe pokušavamo povezati s novim ljudima, biti simpatični, posebno prema učiteljici. Zna li ona u stvari koliko je naše dijete posebno?!

Prošla je priredba, odlazak u razred, upoznavanje djece s učiteljicom. Neki su stidljivi, neki posve izgubljeni, neki opušteni, neki glasni. Neki posve obični, neki potpun drugačiji. Ali, nama roditeljima, oni su naša endemska, zaštićena vrsta. No, svi ti mali endemi su preživjeli, ma koliko se mi bojali za njih. I ovaj dan, a vjerujem i nadam se da će i one sljedeće.

Kada se na kraju dana, obilježenog s puno fotkanja i zapečaćenog dobrim ručkom osvrnem na sve, shvaćam da je i onaj jutarnji čvor u želucu bio suvišan. Nije lako biti roditelj prvašića, tisuću je tu misli i strahova. No, na kraju dana, vjerujem da većina nas, nakon što je odahnula u stvari misli “Pa i nije bilo tako strašno”.

Jer doista nije.

Radujemo se i danima koji dolaze. I dalje smo spremne na izazove za koje znamo da će ih biti. Ali korak po korak. Vrhunac večeri mi je bilo lijepljenje naljepnica po omotima koje je muž jedva našao u knjižari punoj uzavrelih strasti gdje se borilo za školski prizor. I on je dao svoj danak našoj školskoj pustolovini. Navodno ga je, kaže, bijesna rulja najmanje tri puta pregazila. Slao mi je i slikovne dokaze.

Srećom, dan je brzo gotov, odnosno brzo pada mrak pa mi već u 20 sati govorimo djeci kako je jako, jako kasno. Moraju u krevet. Mi na zasluženih pet minuta odmora. A sutra i ne smijemo kasniti, čeka nas rano ustajanje jer nismo baš organizirani. Samo na doručak obično nam ode 45 minuta. Nekako imam osjećaj da će se to morati skratiti na 5. Samo bez panike, bilo je dosta za jedan dan.

foto: Pexels

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.