Blog Mamina posla

Prvi dan škole: Dan kada su sve teorije zavjere pale u vodu

prvi dan škole

Prvi dan škole drugi put. Sretni smo što nismo prvašići, tužni što nismo imali priredbu, ali još smo jednom – preživjeli

Hoće – neće, hoće – neće, hoće li ta školska godina normalno započeti ili ne? Virus je ušao u neke škole prije nego što su i djeca ušla u škole, a ja sam prije početka ove godine promijenila 50 nijansi zelene u licu, brojim 50 novih sijedih na glavi i jedno 350 trauma koje sam onako usput prehodala.

Sve teorije zavjere sam preslušala, neke i dvaput. Svi su nesposobni. Nemojte ih slušati. Slušajte Stožer, slušajte upute, ministra, virus je tu, virus nije izmišljen, tu je među nama. Ne budi ovca. Misli svojom glavom. Prosvjeduj, sjedi doma, cijepi, kupi grincajg…da, priznajem, izmiješale su se informacije…

Neki su mi dragi i bliski i li manje bliski otrčali i opskrbili se maskama ove veličine xxxxxxs do xxxxxxxl svih boja i dezena, drugi kažu da njihovo dijete ni mrtvo neće staviti masku na lice i da oni neće svoje dijete trovati i dozvoliti da udiše ono što izdiše.

Pitala sam jednu mamu na društvenim mrežama kako ću u vesti dijete liječniku bez maske, ako liječnik nalaže da mora imati masku ? Kaže ona meni, slažite da ima astmu. A ja blesavo blenula s druge strane ekrana, srećom pa me nitko nije mogao vidjeti. Rekoh, vidi dovitljive gospođe! Znači, i laže se.

Moji klinci srećom maske doživljavaju kao nešto zabavno, pa im u onim rijetkim trenutcima nošenja/trovanja nisu bili tlaka a ja nisam lagala da su asmatičari.

Cijela školska godina i sve je nekako postalo zasjenjeno strahom. Hoće l iškola “krenuti”, koliko dugo, što kada krenu bolesti. Kako odvojiti koronu od dobrih starih prehlada, viroza, gripa i inih dječjih priljepaka. vjesnika zime?

Pa dolaze neke upute da se dijete ne vodi u školu čak i ako ima jedan simptom, a nema temperaturu. A joj, mislim si. Moji svako malo kašljucaju, tavi su uvijek. Pogotovo kad piju hladno i jedu sladoled. Drugi mi govore da ne mogu kašljucati od sladoleda. E pa mogu.

Kaže jedna frendica, čula sam da neće biti boravka. A što s ljudima koji rade? E, bit će “snađi se druže”. Kaže druga, djeca neće smjeti van u dvorište. Treća kaže da će se nastava preseliti u dvorište da ne budu u zatvorenom. Četvrta ne bi ni slala dijete u školu. Strpite se ljudi, proći će i ovo, poručuje svijetu.

Pokušavam isključiti ono malo u glavi što još radi i nekako pustiti da sve teče svojim tokom. Od sekiranja nisam ni omote stigla ranije kupiti pa sam danas ginula među ostalim “neorganiziranim” roditeljima i uz omote kupila 237 nepotrebnih sitnica jer shoping liječi sve rane. Čak i kad kupite selotejp u boji i ravnalo sa srcima.

U parku se prije par dana naveliko i naširoko, visoko i nisko raspravljalo o mogućim scenarijima. Strah me i reći što mislim i kako se to meni sve čini. Jedni su toliko opušteni da pomisliš kako imaju nepresušnu zalihu normabela kod kuće, a drugi toliko zagrizli u zarazu i oprez, da se bojiš spomenuti da ti nisi u istom filmu.

Kad sjednem na klupicu, samo se tiho pomolim, Bože, pomozi mi da naiđe netko normalan, umjerenih stavova. Neka me ne ubije s teorijama ili neka me ne zove glupačom ako moja djeca tu i tamo nose maske.

I svanuo je taj veliki dan, u školu ulaze kad se svi skupe, u mjehuriću. Nema onog uzbuđenja jer sad smo (srećom), drugašići. Koji nemaju priliku održati priredbu i dočekati prvašiće. A tolik osu se tome veselili.

Maska je tu za ulazak u školu i za obuvanje cipela, poslije – kaputt! U vrećicu, kutijicu, što god tko želi i hoće. Trči u razred, ne gledaj lijevo, ne gledaj desno, ne obraćaj se onom iz C ili D razreda. Stroga segregacija najavljena!

Sve se tako brzo odigralo, dođosmo – vidjesmo – ostavismo. Bez melodrame i bez skakutanja oko mame. Ode dijete u novo školsko normalno i sve te teorije pronevjere, sve te misli i pitanja nestala su u sekundi. Zašto sam uopće svemu posvetila toliko vremena? Zašto?

Jer možemo mi u glavi vrtjeti scenarije, a bit će onako kako će biti. I djeca će se naviknuti. Ima zaista istine u tome da su prilagodljivija i izdržljivija nego što mi mislimo. Odoše, mali i zamaskirani, neke sam jedva prepoznala. Tako su se dobro prerušili. Ali njima to nije bitno. Sretni su što su jedni s drugima i što će biti smijeha i pričanja, što će biti bliski unatoč distanci.

I tako, želimo vam svima sretan početak nove školske godine! Neka traje što dulje 🙂

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.