Blog Mamina posla Istaknute teme

Novogodišnji planovi s dvoje djece i psom ili kako preživjeti najluđu noć u godini

novogodišnji planovi

Ambiciozni novogodišnji planovi – pidžama i budnost do ponoći


Kada imaš dvoje male djece i srednovječnog psa, onda su ti stara i nova godina bitne kao i godina štakora, treći petak u svibnju, dan kad su najavili konačni smak svijeta, Dan očeva, republike i slično.

Jer, ti dani su kao i svaki drugi – osim što svi oko tebe histerično nakuhavaju i trče u trgovinu pet puta dnevno kao da se uistinu sprema smak svijeta jer, pazite užasa, trgovine neće raditi jedan dan. Čak niti kod onih uobičajenih robovlasnika. K vragu! A taj jedan dan ako slučajno niste kupili 52 kruha, 37 litara mlijeka i kamion francuske salate, vjerojatno ćete riknuti od gladi ili ćete baš taj čas zaželjeti tunu.

Ja sam inače godinama radila za Novu godinu dok sam bila “zaposlena ” u Vjesniku, jer Vjesnik je bio silno čitan i bilo bi užasno da naši vjerni čitatelji ne budu informirani 02.01. o tome koliko je smetlara čistilo Trg i u koliko je minuta nakon ponoći rođena prva beba. Ali u stvari uopće i ne znam zašto sam to napisala, eto jednostavno su mi navrla ta divna sjećanja…Ah da, htjela sam reći koliko je lijepo biti slobodan i neopterećen poslom na staru godinu.

Dakle, kao što rekoh, jednom roditelju i vlasniku srednjovječnog psa koji nije ljubitelj novogodišnjeg vatrometa i inih pirotehničkih sredstava, taj crveni dan u kalendaru i onaj prije njega ne znači puno. Najluđa noć? Možda, ali samo zato jer ću biti jako luda ako mi djeca zbog pucanja neće htjeti zaspati. E sad, možda bih se zbog te činjenice inače utješila alkoholom i umanjila ludilo, ali naravno, dojim pa se mogu samo nadmudrivati pogledima s bocom vina i ono…drmnuti samo čašicu ili dvije. Tek toliko. Za preživjet.

Psu ću, lukavo kao stara lija, podvaliti normabel u komadu salame jer to je jedini način da staru godinu ne provede zatvoren u kupaonici, uz perilicu rublja, centrifugu i radio odvrnut na najjače. Uza sve to i dalje se tresao kao da ima Parkinsonovu bolest dok nam netko nije javio za ove divne tabletice. Otkad znam oza njih, naše pseto spava spokojno makar granate padale s neba.

Ovih dana čitam u grupama roditelja kako je jako puno djece bolesno i smješteno u bolnice, pa na kraju budeš sretan što nisi zburegđen u nekom sobičku u Vinogradskoj ili Klaićevoj gdje proklinješ zadnje dane 2016te. Rasklapaš svoj jednosjed sretan što možeš biti uz svoje dijete i psujući ga opet sklapaš u šest ujutro nakon nepotrebnog buđenja jer vam se sestre očito moraju javiti da odlaze kući iz noćne smjene. Nadam se da će nas što manje tako “proslaviti” dolazak Nove godine.

Ono što još uvijek ne mogu vjerovati jest da postoje ljudi dovoljno nadobudni (ili ludi?!) da me pitaju “Gdje ćeš na doček?” Ha fucking ha! Dakle, prvo i ono najočitije: Imam dvoje djece (od kojih ono mlađe ide spavati u 17:30, da, da u 17:30)  i psa kojeg 31. 12 oko 19h mislimo početi drogirati u odmjereni mdozama kako ga srce ne bi izdalo. Ono drugo i manje očito: Imam 34 godine i zaboli me gdje ću biti na dočeku jer ako doček ne uključuje hotel s 4 ili 5 zvjezdica ili neku kućnu atmosferu s frendovima, sigurno neću šetkati po vani, smrzavati se i praviti se kako sam silno cool i kako mi je super što imam 5 pari čarapa i nemam gdje otići.

Dakle, doma sam s 52 kruha, 37 litara mlijeka i kamionom francuske salate i loncem mamine sarme i tu ću vjerojatno biti i iduće godine, kao što sam bila i prošle i nemojte me to više pitati.

Hoću li obući nešto crveno jer to donosi sreću, blaženstvo, jack pot, ljepotu, vječnu mladost i bezuvjetnu ljubav u novoj godini? Hm, nemam ništa crveno više u ormaru pa ništa od ljubavi i vječne mladosti za mene. Osim ako se ne računa što na jednoj pidžami imam gljivu s crvenim klobukom. Jel to dovoljno crveno da mi se u Novoj godini ostvare sve želje?! U svakom slučaju, bit ću sretna ako ponoć dočekam čista i bez bljuvotine na sebi pa neću cjepidlačiti oko dress codea. Konačni zbroj: čista i čitava pidžama je sasvim dovoljna.

Plan mi je ukratko ne uzbuđivati previše djecu, odnosno ono dijete koje nešto razumije s informacijama oko ovog dana i pokušati je spakirati u krevet dovoljno rano dok se ekipa iz kvarta još nije razmahala s bazukama i mitraljezima. Bacit ću oko na filmski program i nasmijat se i po tisućiti se put pitati zašto plaćam pristojbu ili harač ili pretplatu HRT-u, a proklinjat ću i sve ostale super cool programe koje imam. Pogledat ću i neponovljivu specijalnu novogodišnju ponudu “Iskon časti” i zaključiti da Iskon i nije neki rasipni gospodin. Hm, možda će ovo biti idealna večer za peglanje? Ili sastavljanje poslovnih ponuda? Čupanje obrva?

No, jedan plan ipak imam i čvrst je kao natpis u stoljetnom kamenu. Dočekat ću ponoć budna, makar noć prije (kao i svaku do tada) budem dojila 26 puta! Budnost ću održavati litrama kofeina (mentalna zabilješka: kupiti još kave), a ako bude trebalo – i šamaranjem same sebe. Vidim li oko 23 sata da gubim bitku s nadmoćnijim protivnikom, oprat ću nešto veša iz košare na ruke da povratim izgubljeni mir i hladnu glavu.

U ponoć očekujem da će se djeca probuditi zbog pucanja, pa ću ih smirivati, dojiti i stišavati do 1, što će to u stvari biti kao da sam imala ludi noćni provod do ranih jutarnji sati jer 1 je u stvari – jutro! Bravo ja!

Možda se natjeram da napišem i neke odluke za 2017tu kojima ću se onda smijati u prosincu na izmaku te nadobudne 2017te.

I tako ode 2016ta. Dobro me išamarala, brate. U prosincu mi je još, onako podlo, na odlasku, nabila i konačnu šljivu na oko. Da ju ne zaboravim tako lako. Ali kada oko sebe imaš ljude koji su bitniji od tebe same, ne stigneš se baš osvrtati na tu šljivu. Uspiješ uvjeriti samu sebe da ti u stvari i ne izgleda tako loše. I kreneš dalje.

Želim vam svima zdravu, mirnu i bezbrižnu najluđu noć u godini!

foto: Giovanna Borgna

 

 

Komentirajte