Blog Mamina posla Istaknute teme

Ne brinem zbog suza kod polaska u vrtić – jesam li prva u liniji nemajki?

polaska u vrtić

Stres zbog polaska u vrtić trenutno je na minimumu – ima li nas još koje se ne brinemo?


Neki dan u jednoj grupi čitam post mame koja upisuje dijete u vrtić. Pita se žena, griješi li možda? Djevojčica ima 2,5 godina i do sada je bila mažena i pažena, niti jedan njezin plač nije ignoriran, niti jedan poziv neodgovoren. Hoće li u vrtiću biti tako? Mama vjeruje da neće i to ju već sad muči.

Kako će dijete koje je naviklo na svu tu ljubav i pažnju uopće doživjeti činjenicu da je sada jedno od 22 i da će joj se netko odazvati tek kada dođe na red? Kako objasniti djetetu? Kako da se mama pomiri s krivnjom što ju upisuje u vrtić?

Čitam i mislim si, “jadna žena, nije joj lako”. I nije to jedini zabrinuti komentar koji sam pročitala u zadnje vrijeme. Tu su mame posve male djece od godinu dana koje strepe jednostavno jer su djeca malena i teško im je odvojiti se od njih, ali i mame trogodišnjaka koje vjeruju da će njihova djeca nakon što su toliko godina bila mažena i pažena te centar njihova svijeta zapasti u stanje šoka kada to više ne budu. I nikome nije lako

Kada je došlo vrijeme upisa u vrtić, bez imalo razmišljanja nabavila sam i popunila papire. Mali je taman navršio dvije godine, a prilikom kretanja u vrtić imat će 2,5. Nekidan još bio dojen. Još uvijek u pelenama, nadam se da lete preko ljeta, što zbog vrtića, što zbog mog novčanika. Mažen, pažen, vrlo privržen, pravi mamin sin. Od rođenja u našem krevetu,  i sada je tamo, iako ga njegov čeka u sestrinoj sobi.

Oko hrane nekad problematičan, ali nedovoljno da bih strepila hoće li ostati gladan. Hoće li plakati? Možda hoće, a možda i neće. U vrtić će svakako krenuti, a na adaptaciju ću ga voditi ja. Nekako se uopće ne brinem kako će sve prihvatiti, pa se već po malo pitam, jesam li bezosjećajna nemajka?

Ima li još žena koje su bez strahova i panike upisale djecu u vrtić? Vjerujući kako će sve biti ok i nekako “imune” na dječje suze? Ili da ne tražim istomišljenike?

Imali smo zakazan razgovor u vrtiću s pedagogicom. Taj dan ujutro sam ušla u pekarnu i blebećem s prodavačicom  i spomenem joj kako kasnije imamo “intervju”.

Ona meni odmah kaže kako niti jedna od njenih dvojice sinova nije išao u vrtić i da ih je uvijek čuvala baka, a kada baka nije mogla, uskočila bi jedna dobra susjeda.

Odgovaram joj kako naša baka želi imati svoj život, iako uvijek uskoči kada ju zatrebam, a i susjeda vjerojatno ima pametnijeg posla. Dok u stvari mislim kako je za djecu vrtić daleko bolji izbor s puno više mogućnosti napredovanja i izražavanja kreativnosti u odnosu na boravak s bakom. Sve da je baka i Picasso i Mozart u jednom, ne može svaki dan zadovoljiti djetetove potrebe za kretanjem, socijalizacijom, učenjem, kreativnim izražavanjem…

Kada se sjetim kako je starija kći u vrtiću procvjetala te se u rekordnom roku naučila sama hraniti, dok ju je uslužna baka još uvijek držala žlicu s juhom. Kod baki to ide nekako ovako: tri koraka ljubavi i pažnje naprijed, ali sedam koraka samostalnosti nazad. Sposobna je u dva tjedna od petogodišnjakinje napraviti dojenče. I dana danas nose “jadnu djecu” iz parka kući i poslije plaču kako ih bole leđa. Zašto? Jer su se djeca žalila da ih bole noge.

Uglavnom, doda meni ta prodavačica još onako informaciju u povjerenju. A to je da ona zna neku odgojiteljicu i da je ona njoj rekla da je ostavljanje djece kući najpametnije što je u životu napravila. I još je dodala, da je njezin savjet kao odgojiteljice, ne upisuj djecu ako to ikako možeš izbjeći. Vrtić je zlo.

Krasan nam je ovaj naš sustav u kojem odgojitelji toliko cijene svoje radno mjesto.

I toliko puta sam čula upravo tu nemilosrdnu krilaticu. “Vrtić je nužno zlo”. Ne mogu reći da ne dijelim to mišljenje kada se jednogodišnjak upisuje u jaslice. Mislim, a stručnjak dakako nisam, da je to zaista prerano za odvajanje od roditelja i da se u to doba u vrtiću ne može ništa korisno naučiti. Nema prave interakcije, nema one istinske socijalizacije. No, jaslice su tada u stvari samo sredstvo čuvanja. I takvima ih i treba gledati. To je nužda za one koji nemaju izbora. Sigurno mi ne bi bilo lako da sam jednogodišnjaka morala dati u jaslice.

No, s dvije ili tri godine vjerujem kako se u vrtiću djetetu može pružiti znatno više nego kod kuće. Jer roditelji jednostavno sami po sebi ne mogu svakodnevno biti dovoljno odmorni, kreativni i motivirani da provedu s djetetom niz aktivnosti koje zadovoljavaju njihov um i tijelo.

Kada dođe vrijeme za polazak u vrtić, često se čuje još jedna strašna riječ. Ona se zove Adaptacija. Adaptacija je riječ koju mnogi povezuju s plačem, teškim odvajanjem od roditelja, držanjem mami za nogu dok se ona uzaludno pokušava oprostiti, protestiranjem djeteta, štrajkanjem glađu i drugim negativnim pojavama.

Netko će reći, milijuni djece se naviklo, naviknut će se i tvoje. Ali svaka mama zna da je njezino drugačije, da ima neke svoje posebne rituale, da je baš njezino posebno vezano uz nju, da ono nikako ne može zaspati bez bočice, zagrljaja, držanja mame za ruku….

Prva adaptacija prošla mi je bez i jedne suze. Plašili su me, pričali su mi takve priče da su horor filmovi za njih bili kao nježne uspavanke. Nije mi bilo svejedno ostaviti dijete s teškoćama u vrtiću. Mislila sam “Sam oda ju nitko ne gurne na toboganu, samo da se ne posklizne na stepenicama. ” Usto, nije ništa jela, pa sam potajno u sebi mantrala i da ne umre od gladi. Nije umrla, naučila je jesti. Nadam se da je djecu u grupi barem malo naučila kako je to biti drugačiji i ponekad zatrebati pomoć drugih. Pala je nekad kasnije i završila u Klaićevoj i oporavila se i dalje trči po dvorištu. Preživjele smo obje.

Sada je na red došao moj drugi mali stvor koji je uz mene puno više vezan. Jedno malo privrženo ljudsko biće koje isto ima svoje rituale hranjenja, maženja i uspavljivanja. Ali nije mi ga teško ostaviti i ne bojim se njegovih suza.

Veselim se zbog njega i zbog nove, društvene etape njegovog života. Zbog novih iskustava, prijateljstava i jedne stepenice više u njegovom malom svijetu u kojem je do sada glavne uloge uglavnom igralo desetak više manje istih glumaca.

Suza je bilo do sada i uvijek će ih biti. Zbog protesta, ljutnje, ponekad zbog tuge. Ja sam sretna što će naučiti da ne može uvijek biti prvi, već da postoje i drugi ljudi i njihove potrebe. Vjerujem u dobar početak i vjerujem u adrenalin koji će me sigurno okupati onoga dana kada i mi krenemo na strašnu Adaptaciju. Ali samo adrenalin zbog nečeg novog i velikog u našim životima.

Hoće li razumjeti da ću doći po njega? Nadam se da hoće. Naučit će. Kao što će naučiti i da suze nisu potrebne. Možda mi nije teško jer znam da ga ostavljam na lijepom mjestu na nekoliko sati. S drugim malim ljudima koji mu imaju toliko toga za dati i od kojih može puno toga naučiti.

Hoće li jednog jutra plakati da ne želi u vrtić i da ga ostavim kući? Možda hoće, ali neću popustiti. Znam da ga u vrtiću ne čeka ništa loše i da je ostatak dana rezerviran samo za nas i “naše stvari”. I to je dovoljno.

Da ću ja biti sretnija jer se mogu posvetiti sebi i jer će se netko educiran napokon posvetiti njemu. I to je to. Mentalni sklop kojeg sam si sama sklopila i kojeg se držim. Jesam li zbog toga nemajka, ne znam, ali sebi sam znatno olakšala neke stvari. Računam, ako sam uvjerila sebe i ako sam oko toga pozitivna, uvjerit ću i njega.

A uskoro ću i saznati je li broj 123456 upao u vrtić jer…. psssst, podaci su od sada tajni.

Uživajte do jeseni, riješite se pelena ako možete, pustite ih bakama, dedama, tetama, strinama, parkovima i livadama. I vidimo se na jesen 🙂

foto: pixabay.com

 

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.