Blog Mamina posla Istaknute teme

Lidlići, Placići, Rabljenići, nasilnici, bezobraznici…svi smo mi ogledala svojih roditelja

Lidlići

Mali Lidlići uzdrmali su društvene mreže, no problemi u društvu još su dublji od odjeće koju nosimo


Tekst o klincima (koji su valjda kakti bogati) iz splitskih vrtića koji siromašnije prijatelje nazivaju “Lidlićima” zbog odjeće koju najčešće nose poharao je društvene mreže. Nema mameće grupe u kojoj nije podijeljen. Čak su ga prozvale važnim društvenim pitanjem o kojem je nužno raspravljati jer nešto je očito trulo u državi ovoj u kojoj petogodišnjaci znaju što je marka, što brend, što skupo a što jad.

Kako je cijela priča nastala, pojma nemam. U jednoj sam od grupa pročitala da su to neke iskompleksirane splitske “snobače” koje se kočopere s divovskim sunčanim naočalama po rivi rekle svojoj djeci da su valjda ovi njihovi prijatelji  iz vrtića sirotinja jer na sebi imaju samo odjeću iz Lidla koja je jeftina. Tako barem kažu po društvenim mrežama.

Uglavnom, stotine i stotine mama stalo je u obranu Lidlove odjeće. Argumenti ZA Lidl su vrlo brojni. Odjeća je:

  1. Kvalitetna
  2. Čisti pamuk
  3. Pereš sto puta i ne mijenja boju niti oblik
  4. Djeci ne smije biti važno što nose u toj (ili bilo kojoj drugoj dobi)
  5. Pristupačna

Ovo pristupačna izazvalo je pomutnju i na jednoj i na drugoj strani. Snobače očito misle da pristupačno znači da većina ima i da samim time to više nije ono…niti malo cool. Jer s četiri godine je izrazito važno biti cool.

Ali, ni mame braniteljice Lidla nisu baš zadovoljne ovom tezom i tvrde kako roba u Lidlu i nije toliko jeftina. Negdje sam pročitala..hlačice za dečka 89 kuna deblje. Pa još su tako par komada odjeće nabrojale koja bi se jeftinije mogla naći u nekim drugim trgovinama tipa C&A ili H&M ili Zara. Druge su se oglasile da kupuju i u Kiku, Kauflandu, da nasljeđuju odjeću.

Htjela sam sad napisati neke mame, ali ispravit ću se i napisati mnoge mame komentirale su kako su ponosne kupilice odjeće u Lidlu/Kiku/Pepcu iako si mogu priuštiti skuplju odjeću. No, nisu lude da troše gomilu novaca na nešto što će se i tako brzo prerasti/ofucati bla bla. Dakle, nipošto ta kupnja nije stvar praznog novčanika nego zdravog razuma. Nek se zna!

Zašto je to bitno naglasiti? Da imaš ali ipak kupuješ gdje je jeftino (ili nije jeftino) jer si neopterećen? Koliko si neopterećen ako na društvenim mrežama gdje te ljudi i ne znaju moraš napisati da imaš para ali da nisi kao drugi, oni glupi snobovi? Kupuj gdje kupuješ i ne opravdavaj se nikome.

Eto, ne znam kako je u jednoj od najsiromašnijih zemalja Europske unije naglo postalo sramota biti siromašan. Kad statistike kažu da jesmo. Jer možemo mi pričati što hoćemo i tvrditi da nismo “takvi”, ali takvi smo. Sramimo se biti siromašni i gledamo jedni druge što imamo i procjenjujemo se po tome. Mi odrasli očito, jer tome smo naučili nekako i svoju djecu.  Siromaštvo je postalo kao guba. Nitko to ne želi biti i ne daj Bože da to netko o nama pomisli. Jer posljedice mogu biti gadne.

Evo primjera jedne mame koja je napisala kako su maltretirali njenog prvašića jer je imao “starke” iz Planet obuće za 79 kuna. Ista mama je, čini mi se, napisala kako jedno jedino dijete iz grupe ili razreda nije bilo pozvano na rođendan i da su mu se rugali jer je to zato što je siromašan.

Svi se po društvenim mrežama kunemo da mi nismo takvi i da svoju djecu učimo drugačije, ali ipak je sve više i više djeca koja se izruguju. Čija su to onda djeca? Ili si mi lažemo da nismo takvi?

Također, zanimljiva mi je još jedna činjenica. Kada tuđa djeca naprave nešto našoj skloni smo prozvati i optužiti njihove roditelje. Djeca su ogledalo svojih roditelja i da to nisu čula i vidjela od njih, ne bi se tako ponašala.

Dakle, ovi mali Splićani u stvari nemaju pojma što je Lidl, što marka, tko ima ili nema, nego su roditelji zaslužni za te nazovimo ih gluposti koje su rekli. I smatram da je to točno. Nema druge.

No,puno puno puta sam bila svjedok da ako neko dijete opsuje, kaže nešto pogrdno ili udari nekoga (npr vaše), tada nikako nećete reći: “Da, ja puno psujem i dijete je to pokupilo na žalost od mene” ili “Gledajte, znam ga često lupiti pa on očito misli da je to normalno i sad lupa drugu djecu kada mu nešto naprave”.

Jok, nema šanse. Kada naše dijete napravi nešto loše, onda su krivi drugi. Maja je opsovala u vrtiću? Uf, pokupila je to od cura iz parkića, one svašta ružno govore, pripazit ću. Maja je opsovala u parkiću? Joj, te gluposti je pokupila iz vrtića, nikad nije psovala dok nije krenula u vrtić, tamo ima svakakve djece.

Marica je udarila Lanu? Oprostite, ne znam što joj je došlo. Ima jedna curica tu u zgradi koja je dosta agresivna i s kojom se druži. Ta ju zna nekad počupati i očito je to od nje pokupila…..

Stvarna imena su izmijenjena, iako su ove priče istinite. U ovim situacijama mi nismo dječji uzori već su ih tome naučila druga, loša djeca. Možda su i male Splićane druga djeca zatrovala pa ne vole Lidl?

Ili bismo svi mogli kolektivno porazmisliti čime učimo svoju djecu i preuzmemo odgovornost? Jer danas je ovo za Lidl ubolo nas, drugi dan ćemo mi ubosti nekoga, ali nećemo biti spremni priznati da smo sami krivi za to.

I ako je tako, ako smo doista preslika svojih roditelja, zanima me, iz dubine duše koji je roditelj djecu naučio ovo:

Dakle, ovu sam priču pročitala prije jedno desetak dana i digla mi je tlak na 200. U kratkim crtama, mama dvojice sinova, vodila je jednog u vrtić, a drugi je bio pratnja i radilo se o djetetu s teškoćama.

Dok se prvi mali obuvao na klupici u papuče, klinci iz grupe su dotrčali i počeli vrijeđati dječaka s teškoćama pogrdnim imenima te dodali kako on nikada neće ići u normalnu školu i još svašta nešto, na sreću sam uspjela zaboraviti ružne detalje. Uglavnom, klinci od 5 ili 6 godina vrlo su suvereno baratali riječju “retardiran”. Malo je reći da je mama bila u šoku. Ona bi u tom trenutku vjerojatno radije htjela da je Lidl srž svih njenih problema.

Jer  u kakvom to svijetu živimo kada postoje roditelji koji će svoje dijete naučiti da je neki dječak, čak ne niti onaj iz njihove grupe, nego brat dječaka iz grupe, da je “retardiran” i da nikad neće ići u normalnu školu? Ovaj problem nije poharao društvene mreže. Prošao je nezamijećen. Možda jer se ne radi o problemu većine.

Mislim da nam uz ovakve stvari treba najmanje biti bitno gdje se oblačimo i što netko misli o tome. Koliko god mi danas sve više radim osa svojom djecom, ovakvih je primjera na žalost sve više. Nismo skloni samokritici, pa možda je uzaludno uopće i zapitati, radimo li možda nešto pogrešno?

Danas su na redu Lidlići, sutra retardirani, a prekosutra možda vi.

foto: derekb

 

Komentirajte