Blog Mamina posla Istaknute teme

Kupovina božićnih poklona za djecu ili njemu baš i nije stalo

kupovina božićnih poklona

Kupovina božićnih poklona još je jedna od blagdanskih radosti koja me je zapala


Došao je Božić, kako neki vole reći vrijeme darivanja. Zašto je to vrijeme darivanja, ne bih znala, nije to baš moj blagdan. Ali vidim, svi manijakalno kupuju, pa tko sam ja da ne pratim krdo?

Moj muž recimo ne zna što naša djeca žele za Božić. To je razumljivo za Tea, jer on je još mali i ne zna vokalizirati svoje želje. Moramo mu čitati misli. To radimo tako da brižnim i budnim roditeljskim okom snimimo svaku igračku s kojom se igra duže od minute (što mi zovemo dubokom zaigranošću) te onda u glavi prevrtimo 150 sličnih igračaka i zaključimo da je to ono što on želi i treba. Kad bi već mogao suvislo govoriti, rekao bi: “Želim baš to i s tim ću se igrati cijele dvije minute. Dulje će me zanimati papir kojim je igračka omotana”.

S Kleom zabune nema, ima pet i pol godina i pismo Djedici je već davnih dana napisano i poslano. Mi smo upoznati s njezinim željama/snovima i idejama.

Pišem “mi” jer sam velikodušna, ipak je ovo vrijeme ljubavi i mira. No u stvari kada dođe ispunjavanje obaveze ili pardon, radosti darivanja, radosna sam samo ja. Sama u svoj toj silnoj radosti. Bila sam tamo kada je pismo pisano i kada je žurnom poštom poslano na Sjeverni pol jer je to puno romantičnije od neke tamo Laponije.

Dakle, to se već događa nekoliko godina, ali ove mi je napokon uspjelo upasti u oko. Vjerojatno jer sam čangrizavija no ikad. Vidjela sam kako se to sve odigrava. Npr, kćer onako naveliko raspreda da bi ona Barbie sirenu kojoj rep svijetli kada ju staviš pod vodu. Moj muž čuje samo Barbie, ovaj svjetleći rep je informacija viška. Zatim vjerojatno pomisli kako imamo već 30 raznih Barbie. I tu informacija, blažena, napušta njegov mozak zauvijek. Ignore. Ne zanima ga. Nije mu stalo. Jer ima svoju vjernu pomoćnicu koja će sve obaviti za njega. Koja skače i u pozadini hvata sve njegove nepreslušane poruke.

Da se razumijemo, on nije jedan od onih preostalih troje ljudi na svijetu koji vjeruju da bit Božića nije u poklonima nego u ljubavi, obitelji, Isusovom dolasku i tako to. Ne, ne, njemu je super kada se ispod bora nađu pokloni i kada su djeca vesela i uzbuđena, kada odmataju i kidaju. Ne znam što misli, otkuda sve te stvari dolaze s obzirom na njegov nepostojeći angažman? Što me dovodi do dva zaključka:

  1. On možda vjeruje da Djed Mraz uistinu postoji
  2. Nije ga briga jer zna tko će sve obaviti.

Sklona sam vjerovati da je ovo prvo jer stavka broj dva je jednostavno preokrutna. Možda i on kao i djeca ujutro vidi šarene paketiće i pomisli “Čudo”!

A to čudo zahtijeva dobru radnu strategiju. Budući da mene redovno negdje sredinom prosinca pokosi neka boleština koja me uspori barem tjedan dana, onda sam uvijek u strci i panici oko poklona. Ove godine sam zato mudro počela shopingirati i loviti rasprodaje na igračke te naručivati s neta još početkom studenog. Da, pridružila sam se gomili ludih Amerikanaca koji odmah nakon Dana zahvalnosti stave božićne ukrase.

Prosinac je prošao svoju prvu polovicu, ja sam zdrava (još jedno čudo), pokloni kupljeni, muž u blaženom neznanju. Samo kad se sjetim koliko je puta krenuo pred malom otvarati moja supertajna mjesta gdje sam sakrila poklone, pa sam ga na to diskretno morala upozoriti suludim vrištanjem. Vjerujem kako nitko nije primijetio ništa sumnjivo nego da su to pripisali mojoj uobičajenoj neurotičnosti. No, igračke su uvijek bile spašene na vrijeme,  a muž zbunjen jer kako bi on znao da su baš tu na dnu ormara ili u koferu?!

Nekidan, dok je mala bila kod bake na čuvanju, a mali je spavao, izvukla sam poklone iz tajnih skrovišta jer sam shvatila da se neće sami zapakirati.

Ono što ja zapakiram nitko ne bi poželio otvoriti, toliko daleko ide moja vještina, no bacila sam se na posao.  Sjeckam, škare ostavljaju crtu kao da ih drži sedmogodišnje dijete s poremećajem fine motorike. Nekako to smotam, treba sad zalijepiti. Jasno mi je da mi fale još najmanje dvije ruke i jedna noga kako bih sve obavila bez previše stresa. Nije lako sa samo četiri uda sve to obaviti.

Ove godine paketi čak i nisu tako ekstra ružni kao prošle. Još malo mašnica i sve će izgledati gotovo pa pristojno, neizvježbanom dječjem oku.

Uostalom, ja njima kažem da su se Djedični vilenjaci jako žurili jer imaju puno poklona za pakirati, pa zato njihovi izgledaju kao da je konj jednim kopitom stao na njih.

Pokloni su upakirani, a ja si mislim kako se muž i ove godine olako izvukao. Pa se onda pitam vjeruje li on da je meni ovo silni užitak, pa mi ga ne želi oduzeti? Ili što bi se dogodila kad možda, samo možda, jedne godine ja ne bih obavila sav taj božićni shopping?

Poprilično sam uvjerena, na temelju prijašnjih iskustava da bi to izgledalo ovako:

Badnjak je. Idila koliko može biti. Muž pita nakon što je došao s posla, negdje nakon ručka što smo uopće ove godine kupili djeci za Božić. Ja kažem da nismo ništa i iznesem mu dug popis od jednog razloga zašto je to tako. On se ne uzrujava, kao što se nikad ne uzrujava. Niti zbog kritike niti zbog toga što će djeca pomisliti da su bila zločesta ove godine. Predlaže da trkne u Lidl po čokoladu jer sve drugo je predaleko. Smišlja i plan. Čak dva.

Prvi je taj da slažemo djeci da sutra nije Božić jer što ona znaju i da ga pomaknemo za nekoliko dana dok ne stignemo kupiti poklone. Za to vrijeme ih držimo u izolaciji da ne bi ništa doznali od drugih ljudi. Plan je malo brutalan, ali očajna vremena trebaju i očajničke poteze.

Drugi plan je da priznamo djeci da je Božić, ali ne i da smo mi to nekako smetnuli s uma. Njihov šok zbog činjenice da nema  poklona ublažili bismo simpatičnom pričom o tome kako je Djed jednostavno imao previše posla i kako je u tako strašnoj gužvi da pokloni jednostavno kasne par dana. Ova priča je čak i jako dobra jer bismo onda otišli u kupovinu kada bi već započela sniženja.

Razgovor o tome zašto je kupovina poklona nekako prešutno postala moja dužnost nema nikakvog smisla jer bi odgovor bio “mislio sam da ti to voliš”. Taj zaključak vjerojatno proizlazi iz činjenice da većina žena voli shopping. Istom tom logikom završimo i pekući kolače i razne druge stvari.

Mislim, možda neke žene vjeruju da je to ženski posao, ali ja nekako mislim da tijekom blagdana ima previše tih ženskih poslova. Uza sve, sad sam i Djed Mraz. Neke sretnice možda imaju muža koji s radošću obavi kupovinu poklona, ali za njih ne želim niti znati.  Ponavljam sama sebi da su one urbana legenda i da smo sve mi žene u istom košu. Samo je pitanje koliko koja u tom košu uživa.

No, kada se sjetim da sam muža nekoliko puta poslala u trgovinu, rekla mu točno u kojem se redu stvar nalazi, kako se zove i napisala čak i točnu cijenu te na kraju dobila nešto skroz drugo što mu je prodavačica uvalila, možda je bolje ne kockati se srećom svoje djece. Barem ne još nekoliko godina kada ćemo ubiti mit o veselom Djedici.

foto: Mike_fleming

Komentirajte