Blog Mamina posla Istaknute teme

Krećemo s odvikavanjem od noćnog dojenja: Večer pripreme

noćnog dojenja

Rastanak od noćnog dojenja nije lagan – prijeđe u naviku i mami i bebi


Teo (1 godina i 9 mjeseci ili za one koji više vole 21 mjesec) se noćas budio osam puta. Htio je papati, a papa naravno mene. Ili ono što je od mene ostalo. Ne trebaš biti veliki stručnjak za sise da shvatiš da na tom području nije ostalo puno.

Noć prije se budio samo dva puta. Bila je to dobra noć. Toliko sam se naspavala da su me ujutro kosti boljele. Noć prije te probudio se jedno 23 puta. Živčano je odbacivao bočicu koja ga barem zasiti za razliku od prazne i ispuhane sise. Ovisimo o njegovom hirovitom karakteru. Strepimo prije odlaska u krevet.

Zadnjih dana po mamećim grupama čitam savjete o odvikavanja od noćnog dojenja. Čine mi se vrlo utopijskim. No, odlučim povući tanku i uplašenu crtu. Krećemo i mi s tim, pa kud puklo da puklo.

Teren treba dobro pripremiti. Muž je bio bolestan zadnjih dana pa nas je napustio i spasio se u dnevnom boravku. Ja sam ostala na milost i nemilost malom vampiru.

Morala sam čekati da ozdravi da ga imam u punoj snazi jer došlo je vrijeme da i on podmetne svoja leđa. Da mi nije sve to malo tužno, bilo bi mi jako smiješno.

Kaže muž da neću izdržati niti jednu noć u krevetu na dnevnom boravku. Mislim si, on sumnja u moju emocionalnu snagu. ali ispostavilo se da on u stvari cilja na to da taj kauč nije baš udoban. Ha! Kako jadan pokušaj sabotaže. Preživjela sam ja i gore stvari, da ne kažem najgore. Nekoliko ručkova u Vinogradskoj. U jednom su čak bile ribe s glavama. Depilaciju prepona. Dan bez kave. Snažna sam i odlučna.

Sva stručna literatura koju sam pročitala o tome svodi se na gore spomenute mameće grupe. Što znači da sam i vrhunski pripremljena  ida imam dobro razrađen plan. A taj je da bezglavo napuštam spavaću sobu samo s pidžamom i ne osvrćem se. Koliko dugo? Ne znam. Gdje? Bježim u dječju sobu. Spavat ću u krevetu na kat s rozim tunelom. Što me briga. Dostojanstvo sam već odavno izgubila. I nisam totalna jadnica jer sam ja na gornjem katu!

Dvije stvari moram svakako napomenuti.

Prva je da sam kao jedan od najvažnijih savjeta pročitala da je bitno da mama sama sa sobom odluči da je gotovo i da dobro razmisli o svemu. To nisam napravila. Odluku sam donijela iznenada, impulzivno, bez razmišljanja. Da sam previše razmišljala tko zna što bih smislila. Ne mogu se pouzdati u samu sebe pa sam igrala na kartu iznenađenja. I bome, toliko sam se iznenadila da sam odlučila probati pa što bude.

Druga stvar je da mi je u svim tim savjetima falio jedan ključni. A taj je, treba li tata dati bebi jesti umjetnu hranu ili nešto drugo (obično mlijeko, batak, sendvič s pršutom) kada se ona probudi i traži da cica ili ju treba kao ponovno uspavati tako gladnu i cendravu. I u stvari, pišem beba, a ne radi se baš o bebi nego o postarijem sisavcu.

Budući da muž nikako nije bio za ovu drugu opciju, da pokuša uspavati i smiriti gladnog lava, prije spavanja se oboružao s termosicom vruće vode, nekoliko bočica, nadomjestkom…Toliko je buke proizvodio kao da se seli, da mi je došlo da odustanem od svega. Vjerojatno ga je oprala trema što više neće moći spokojno hrkati cijele noći dok mene muzu dva centimetra dalje od njega. Nadam se da smo izabrali pravu metodu.

Ja sam se naoružala optimizmom. Optimizmom u bolje sutra. To sutra će biti veselo i naspavano. To sutra se neće buditi 7 puta noću i onda ustajati u 6.30 ujutro.

U gluho doba noći (u stvari u 23.30), smo krenuli svatko svojim putem. Moram priznati, ipak mi nije bilo svejedno. Kao prvo, kada od rođenja spavate sa svoje dvoje djece, poprilično je trulo i tužno spavati bez njih. Nedostaje ti malo toplo tijelo koje se stisne uz tebe i po noći te par puta sadistički povuče za kosu i šutne nogom u nos. Nitko te neće zagrliti niti cijelu ujutro iscmakati dok se ti još nadaš da ćeš odspavati desetak minuta.

Zatim sam si mislila, što ću ako bude neizdrživo. Jer mali ovisnik o sisi zna biti prilično problematičan kad ne dobije svoju omiljenu zabavu čim poželi. Što ako bude urlika, vriskanja, buđenja susjeda i ako se ne bude htio smiriti dva sata? Da li da onda uskočim ili da izdržim? Mislim, ako sam izdržala bez večere četiri dana, možda ću i ovo?

Ipak, donosim odluku da ovo nije zapisano u kamenu i da neću pod svaku cijenu prekinuti baš večeras. To me donekle smiruje. Najbolje su odluke u zadnji čas.

Pitam se također, koliko dugo ću biti prognana iz svoje sobe? Kada je pametno pokušati se vratiti? Što ako se vratim prerano? Nekako mi se 4-5 noći čini sasvim u redu, ali tko će znati.

Moja bolja polovica naizgled smirena i optimistična odlazi u našu sobu. Onda ga čujem kako se zabio u vrata i kako psuje. Možda ga je ipak nervoza dostigla. Ja puzim na svoj gornji kat. Nadam se da je taj krevet izdržljiv.

Imam deku samo za sebe, nitko mi ne puše za vrat niti se budi isti čas kad ja legnem. nitko ne kreće vući moju pidžamu i rastezati je odavde do Sesveta. Mir samo takav, gotovo kao da sam na selu. A ipak, ovo mi je jedna od tužnijih noći u životu.

1 komentar

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.