Blog Mamina posla Istaknute teme

Krećemo s odvikavanjem od noćnog dojenja: Noć prva, noć druga i noć treća

odvikavanjem

Kada jednom kreneš s odvikavanjem – psihički je lakše nego što zamišljaš da će biti


Čudno je biti sam u krevetu. Čudno je spavati ispod ružičastog tunela. Gotovo se osjećam kao da sam otišla raditi magnetsku rezonancu. Nitko me ne gura na rub kreveta. I bolje jer kad bih pala ne bi bilo dobro jer sam na krevetu na kat. Nemam ničije nožne prste pod nosom niti u ustima što je isto prilično oslobađajuća činjenica.

Svi aspekti za savršeno lak san su zadovoljeni. Ali tko će sada zaspati?! Inače sam osoba koja teško zaspe i koja se budi na najmanji šum, a sada u iščekivanju apokalipse sigurno neću zaspati. I eto ti ironije – napokon sama i neometana, cijela noć u jednom komadu preda mnom, a ja brojim ovčice.

Obično maloga probudi odmah moj dolazak u krevet. Nanjuši me. Usto, čita mi i misli. Ja nađem jedan slobodan komad jastuka i zapikiram da ću tamo leći, a on se odmah prebaci na njega i počne stenjati.

Čujem muža kako se izvaljuje kao balvan na krevet, mali ništa. Za ni manje ni više tri minute, muž hrče (kako?!?!) i spava, mali ne mrda. Osjećam se po malo krivo zbog svega. Od rođenja mu tu sisu guram u svakom trenutku kada je uznemiren i super mi je došla bezbroj puta da kupim svoj mir. Sad ju isto tako otkidam, opet da bih kupila svoj mir. I nije fer da sam sad izbačena jer što god tko mislio o zajedničkom spavanju, meni je ono zakon.

Sve mi se nekako čini naopako.

Mozgajući kako je sve to moguće i hoće li možda to nekako i funkcionirati, zaspem i ja.

Negdje u noći čujem poznato stenjanje i još poznatije: “Mamiceee, cikiceee….”. Već gotovo i vadim cikicu kad se sjetim da ne moram i prisluškujem iz svog tunela.

Tata sprema bočicu i ništa mu ne pada iako je mrak. Čuda se ipak događaju. Mali protestira dok to čeka i vjerojatno mu je čudno da nema mene jer ga čujem kako se vrti i dalje tražeći cikicu ali uskoro ga ušutkava bočica. Zaspe on, pa nakon nekog vremena opet i ja.

Do jutra nas čeka još jedno buđenje i sasvim malo histeriziranja što mame nema. No, ujutro, kreće potraga za nestalom mamom. Ona (nestala mama ili još bolje nemajka) nema namjeru ustati u 7 kad ne mora. Mali odustaje nakon nekog vremena i čujem da odlazi u kuhinju. Kroz polu san živim u nadi da će ga muž sad našopati za doručak i da će napokon dobro jesti.

Jer pedijatrica se kune da loše jede jer ga dojim i da čim uskratim sisu on će navaliti na hranu kao da sutra ne postoji. Zato još odugovlačim ustajanje jer želim da se najede prave hrane bez da mu je cica na vidiku.

Kada napokon ustanem i napola padnem sa stepenica na krevetu jer su mi preuske ne dočeka me puno oduševljenja. Teo koji inače visi na meni kao priljepak, samo mi se veselo javi (očito nije ljut) ali igra se nešto svoje. Ne hvata se za moju nogu, ne pentra e prema sisi, ne sljedi me u wc.

Ne pada mi na pamet prekidati ga i pijem kavu u blaženom miru, razmišljajući je  li sve to posljedica odvikavanja. Dolazi li napokon sve na svoje mjesto?

Za doručak, saznajem, nije htio ništa posebno jesti, svoje omiljene čvarke a ostalo je sve nekako brljao. Uglavnom, kao u stara vremena kad je na sisi visio cijelu noć.

Za malo više od pola sata sjeti se svoje omiljene zabave i visi opet po meni i sve je po starom i nekako mi je i drago da je. Možda mi se činilo da  me prelako zaboravio.

Dakle, uopće nisam skromna u svojim željama i ciljevima. Želim biti zaboravljena po noći, voljena i željena preko dana i ne želim biti glavni izvor prehrane i želim da počne normalno jesti. U stvari kad bi počeo normalno jesti žrtvovala bih sve svoje noći i dojila ga do desete godine. Ali to je ipak preoptimistično.

Sve u svemu, zadovoljna sam kako smo sve odradili bez prevelike buke i galame i orna sam za noć broj dva.

Noć broj dva protječe gotovo pa idilično. Ne samo što sam zaspala  puno brže i mirnije, nego čak nisam ni zapela na ljestvama dok sam se penjala na krevet. Kako se čovjek lako navikne na komociju, tako i meni malo manje fali malo toplo tijelo pokraj mene, iako bih najradije ipak bila u svom krevetu. Samo ne kao tješilica nego kao ona mama s reklama koja zaspe u guščje bijeloj posteljini s osmijehom, a ujutro je sretnu i blistavu bude vesela djeca koja su se došla malo mlatiti jastucima. I s nadom u blistava jutra odlučim kako mogu izdržati do kraja, samo ovih par dana bez svog Cicavca – ovisnika.

Noćno buđenje je bilo samo jedno i to mi je muž ujutro ponosno izjavio kako ga možda niti tad nije trebao hraniti, ali ipak je. Tu si priuštimo burnu raspravu i malo optuživanja da zašto ga je hranio kad nije trebao, pa cilj je da ne jede po noći, Da, ali nije ništa jeo po danu, nije niti čudo da je gladan, bla bla…

Par puta se onako malo razbudio i tražio me po krevetu ali je ubrzo zaspao, to nije niti spomena vrijedno.

Pitam muža što misli kako to sve napreduje, a on mi daje tipično muški i pažljivo smišljen odgovor: “Ne znam”. Tražim prošireno objašnjenje i dobivam ga: “Ne znam što da ti kažem”. Pametnom dosta.

Mali i dalje štrajka glađu, ne šljivi ništa, kuham obavezno dva ručka – prvi koji ignorira i drugi koji pljuje. Dajem komade, komadine, blendam, usitnjavam, samo što još i sama ne prožvačem. Ne želi ništa. Onda ga nađem kako jede kremu za ruke. Ima li u tome nekih vitamina?

No, barem ovo odvikavanje izgleda da ide dobro. Noć treću ga uspavljujem samo s bočicom, sisu niti ne traži. Izvali se kao klada i zaspe. Ja se bacam na posao, no za jedno sat i pol ga čujem kako krešti iz sobe. Muž radi do 22h, znači nema tko da me zamijeni. U sobi umirivanje na svaki mogući način, no on hoće samo i jedino sisu.

Ne znam je li to korak nazad. Ili pet koraka nazad, ali da ne bi probudio cijelu kuću pa onda i zgradu i ulicu, dajem malom iznuđivaču ono što želi. Nije da se baš nacicao, ono tek reda radi da mi zezne koncepciju i opet na spavanje.

Uvjerena kako će noć tri biti još bolja, opet uspužem u svoj tunel, no kako je svakog gosta tri dana dosta, tako je i treća noć bez sise očito previše.

Tri buđenja, tri glasna graktanja, zvanje mamice i cikice. Tri jedenja. Noćna gozba na nivou. Ja da jedem tri puta po noći izgledala bih kao lopta. On je na granici pothranjenosti.

Ujutro opet srednje zainteresiran za mene, kao da se već naviknuo da me nema po noći i da se nekad ujutro stvorim.

Nemam još puno dana pred sobom. Muž kreće u jutarnju smjenu i ja se tad moram vratiti u krevet ako ne želim ustajati u 5.

Toliko je toga potrebno posložiti za to odvikavanje, što je s današnjim tempom života stvarno teško postići. Najdraže mi je kada mi pedijatrica kaže: “Nemojte mu dati sisati mama, pa kad pregladni jest će”. Ja joj objašnjavam da će vrištati i biti nemoguć, a ona meni da je to normalno i da samo trebam izdržati. I sve bi to bilo divno i krasno da ne moram takvo dijete voditi ujutro sa sobom do vrtića, prošetati psa, otići u trgovinu, skuhati i počistiti, otići u park, odvesti stariju kći na vježbe, otići u poštu itd…

Nekad netko može uskočiti, ali to nije trajno rješenje. I sad ti živi po takvim naputcima. Zašto je noć broj tri donijela prevrat, nemam pojma. Taman kad smo mislili da je cijeli proces vrlo lako krenuo svom kraju, i čak bili zaprepašteni činjenicom da ćemo se tako lako izvući, vraća nam se bumerang.

Pitam opet muža što ćemo i što on misli o buđenju jer je ipak on s njim. Nakon što je zadnji put “pobrao jezikove juhe” zbog lošeg odgovora, sad ipak ima mišljenje. Misli da nije trebao toliko puta jesti i da je samo tražio utjehu. Njemu je ipak bilo zgodnije napraviti tri bočice.

Ja preko dana nisam više dežurni sisomat, a po noći sam totalno odstranjena. Imam još dvije noći fore i to je to. Ako sve propadne morat ćemo čekati neki poduži godišnji odmor kojeg ćemo investirati u novo odvikavanje. Već se vidim negdje na moru, skutrenu u tuš kabini kako se nadam da je to sad to.

Mameće grupe više niti ne gledam. Uzrujavaju me one žene koje su u tri noći sve uspjele. Kakve su to žene? Kakva su to djeca? Kakve su to grupe?!

Dolazim do jednog vrlo bitnog životnog zaključka: Ovo nije lako. Eto. Imam osjećaj da sam sažela svu mudrost u jednoj rečenici.

foto: Dječja posla

 

 

 

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.