Blog Mamina posla Istaknute teme

Kampiranje s djecom ili kako preživjeti najezdu buba i neudobnosti u “surovoj divljini”

kampiranje

Kampiranje je stil ljetovanja koji ili volite ili mrzite

Nekad ne tako davno, prije djece, kampirala sam i zaključila da je to najbolji odmor za dušu i tijelo. Ima li išta ljepše nego se probuditi tik do plaže, zaspati uz zvuk cvrčaka, biti neopterećen odjećom, frizurom, modnim dodacima, hranom i slično? Usto, jeftino je i jednostavno drugačije.

Godine su prošle, djeca su došla i sa 6 i 3 godine, odlučili smo, stasala za kampiranje. Bit će im nezaboravno, mislili smo. Provest će se kao nikad, to je nešto baš za našu djecu, vjerovali smo.

I tako, kao i svi pravi Hrvati spojili smo nekoliko praznika, što milom što silom i odlučili krenuti put Rovinja. Tamo smo našli, uz dosta napornog traženja, mali obiteljski kamp kojem cijene nisu otišle u nebo.

Ono, ne dam 70 eura za kampiranje. Zadnji mali, gotovo divlji kamp u kojem smo ljetovali na Krku u posljednje se tri godine preobrazio u luksuzno glamping odmaralište s golemim bazenom. Nisam ga prepoznala na web stranici. Jedino me spržena plaža bez ijednog drveta uspjela uvjeriti da je doista riječ o istom kampu.

Uglavnom, našli smo gdje ćemo, plaža je blizu, kamp ima solidno drveća pa neću brigu brinuti imam li gdje rastegnuti mrežu, a opet nema gužve.

Slijedi pakiranje.

S obzirom na šator, stolove, stolice, hladnjak i slično, odlučili smo putovati minimalistički barem što se odjeće tiče. No, pakirati se za četvero nije baš isto kao i za dvoje, pa smo se ubrzo uhvatili da izgledamo kao Česi prije 15 godina kada putuju u Hrvatsku, natrpani tako da su doslovno taoci u svom automobilu.

Neke stvari su neminovno morale i otpasti. Mislim, zar djeci baš trebaju stolice? Dobri će im biti i jastuci za pod (kasnije su djeca u čudu pitala da gdje su stolice za njih). Povuci, potegni, izgled veselih Čeha nije se mogao izbjeći. Četiri jastuka, deke, vreće za spavanje…Krenuli smo na put, uzbuđeni mi, uzbuđena djeca, uzbuđen i pas.

Savjet broj jedan je da nikada ne birate neke alternativne puteve. Da se mogu vratiti u prošlost, bile bi to autocesta ili stara cesta. Ne bih iskušavala druge opcije. Nisu dobre. A djeca se blago rečeno ne vole voziti 6 sati, ako mogu 3.

Kada smo napokon stigli u kamp i dobili jednu lijepu parcelu ispod puno lijepog drveća, nakon šest sati puta trebalo je podići i naš novi dom. Nataša, vlasnica kampa objasnila nam je kako smo im mi tek drugi domaći turisti u posljednje dvije godine. I to je sasvim zgodno jer kad se svađate i psujete jedno drugome sve po spisku dok postavljate šator, nitko oko vas ne razumije što pričate. Samo prilagodite ton glasa i izgledate kao još jedna skladna i razdragana obitelj na ljetovanju.

Djeca oduševljena šatorom, i ne mogu vjerovati da će smjeti u njemu spavati. Krevet na napuhavanje? Najbolja stvar ikad, možeš skakati po njemu do iznemoglosti i možeš i spavati na njemu ako bude i dalje upotrebljiv nakon skakanja. Pa što ako je na njemu čista plahta i ako imamo još samo jednu rezervnu? Koliko im baš prljave japanke mogu biti nakon trčanja po prašini

Mreža za ljuljanje? Ima li išta više cool od toga?! još kad se oboje djece popne na nju i počnu se prevrtati i padati, čupati i navlačiti?

Gledamo nas dvoje, nazovi odraslih, kako uništavaju našu imovinu i inventar stečen godinama, ali dobro, naučit će oni da se opremu s kampiranja treba cijeniti i čuvati. Naučit će na ovaj ili onaj način.

I lijepo je, nakon što smo se svi izderali jedni na druge više puta, lijepo nam je. Hvatamo konce robinzonskog života, postavili smo našu kuhinju na otvorenom, presložili zalihu u hladnjaku, postavili štrik za rublje, sve je tu.

Na jednu stvar ipak nismo računali. A to je da će se djeca u kampu kao prvo panično početi bojati svih vrsta kukaca. Čak je i domaća stara dobra odvratna muha postala problem, a o ostalim letećim stvorenjima da ne pričam. Stvorile su se od nekud i neke male čupave gusjenice koje su se počele uvlačiti u cipele i sandale, pa se svako malo moglo čuti urlanje ili vrištanje djeteta kojeg je opsjela muha, ugrizao komarac ili napala gusjenica.

I pas se isto panično boji muha, pa su svi zajedno jedna mala iritantna gomila koja izgleda smiješno kada dolete muhe.

Iako smo klincima prije puta detaljno objasnili da u kampu nema izvolijevanja i nema nekih kerefeka za jesti, već samo ono što trenutno imamo u hladnjaku, a da po sve drugo prvo moramo otići u trgovinu, to ipak nije zaustavilo kraljevnu i kraljevića na zrnu graška da krenu s narudžbama i željama.

Naravno, iako smo ponijeli sve što najviše vole jesti, ništa od toga im se baš tada nije jelo.

Što još imamo, pitali su?

Što još?!

Imamo jaja, kobasicu, špek, kare, paštetu…ne nemamo poli salamu od koje će smrdjeti pola kampa. Nemamo ni kroasan s čokoladom Dobro da nisu kavijar zatražili.

Kada su se pomirili s činjenicom da će cijeli dan provesti na otvorenom i da imaju određenu količinu igračaka, sve je počelo izgledati idilično.
Povratak prirodi i te priče.

Tuširanje je, zahvaljujući vrlo dobrom sanitarnom čvoru bilo gotovo isto kao i kod kuće, samo u japankama. Na wc su se slagale debeli slojevi papira ili su se bildali mišići na nogama. Tjelovježba na najjače.

Onda smo preživjeli i oluju. Došlo je nevrijeme, pljusak i vjetar koji će, činilo se, otpuhati šator. Tu su klinci stali proklinjati kampiranje i zazivati svoj topli dom u Zagrebu. Iako su prije toga govorili kako bi najradije kampirali 50 dana, tada su zaključili da im je dosta života i nas koji smo ih poslali na put bez povratka.

-Što će biti s našim cipelama za plažu? Hoće li ih vjetar odnijeti? Hoće li šator odletjeti? Hoće li nas pogoditi grom?

Kažemo im da ćemo stvari sigurno naći vani kad ujutro izađemo. Ako ne budu ispred našeg šatora, bit će ispred nečijeg.

Muž ih pak tješi da šator neće odletjeti. Ali nije trebao dodati rečenicu da ako se to dogodi neka trče u auto.

No, uz romantične zvukove apokalipse ipak uspijevaju zaspati. Ili su pali u komu od straha.

Nakon kiše je opet izašlo sunce i mi smo nastavili svojim ustaljenim tempom, pa smo pekli roštilj slani od morske vode, navečer bismo svi rano zaspali umorni od plivanja i izležavanja na suncu. I tada su nas uhvatile bolesti.

Savjet broj dva – nigdje ne idite bez dobre zalihe lijekova. Mi smo ponijeli sve osim nečega za snižavanje temperature. Sjećam se kako sam gledala tu bočicu Dalsyja i nekako je zaboravila ugurati u naš češki kofer.

E Dalsy, Dalsy. Da sam bar ostavila nešto drugo, na primjer šator za plažu kojeg nisam niti jednom postavila. Ili četku za kosu koju nisam niti jednom počešljala.

Jer eto, temperatura je došla, ali želja da se uredim ili barem pokušam izgledati kao ljudsko biće, nije.

Prvo je ono dijete od tri godine dobilo temperaturu i počelo se žaliti na zubobolju. Kad smo već bili spremni krenuti kući, zaključili smo da se radi o aftama, a temperatura je prošla. Iako je urlao da ništa ne može jesti, zaključi smo da će afte ostati bili mi u Zagrebu ili na moru. Srećom, ljekarna se nalazi u blizini pa smo kupili jedno od onih afta-čuda i krenuli s podmazivanjem. Ne damo se mi tako lako!

Dva dana nakon toga, dijete broj dva, temperatura iz vedrog neba. Dan prije puta. Srećom, već smo jednom pohodili ljekarnu, ali više ni sami ne znamo što nas je snašlo. Nešto što bi nas i inače ili djeca jednostavno nisu naviknula na divljinu. Previše komfora, premalo prirode i bum! Krhko je zdravlje.

-Nemojte žuriti kući, bit će gužve na cesti, krenite što kasnije – govore nam vlasnici kampa noć prije odlaska.

-Ma moramo ići čim doručkujemo – kažemo im – oboje djece je bolesno. Dotukao ih je šator i ostala čudesa.

I tako, vraćamo se, puni prljavog rublja i lijepih uspomena. Okrnjeni, tu i tamo prepečeni i izgrebani. S vječnim traumama od kukaca, posebno gusjenica. Onih dlakavih.

Preporučujemo svakome. Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad raspolažeš s minimalnim. Osjećaj slobode i sreće. Pa ni bolest ga ne može pokvariti. Ni oluja.

Iduće godine nosimo i dodatne stolice.

foto: Dječja posla

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.