Blog Mamina posla Istaknute teme

Kako su nam ove godine pokušali “ukrasti” Božić

bozic

Danas želimo djeci čaroban i nezaboravan Božić – što dulje

Ne sjećam se kada sam prestala vjerovati u Djeda Mraza i jesam li u stvari ikada i vjerovala. Možda sam od početka znala da ga nema i da je onaj zamaskirani bradonja koji u tatinoj tvrtki sjedi i daje svima iste poklone u stvari samo neki simbol kojem je jedini cilj uvaliti se u fotelju i dati djeci unaprijed pripremljene poklone.

Nije bilo čarolije. Nisam pisala pisma prepuna želja koje bi potom moji roditelji trčali ostvariti. Nekako mislim da tada nikoga nije bilo niti briga za moje želje. Dobila sam što su dobili svi i bila sam sretna jer drugačije od toga nisam niti znala.

Premotajmo sada film unaprijed i vratimo se u 2019. godinu, godinu gdje sam upravo besplatno na nekoj web stranici upisala imena svoje djece pa mi je u roku “keks” stiglo personalizirano pismo od Djedice.

Godinu u kojoj je roditeljima jako bitno stvoriti božićnu čaroliju i ostvariti želje. U kojoj silno uživaju što njihova djeca još uvijek vjeruju u lik i djelo djeda Mraza ili Božićnjaka.

Da bi ta vjera opstala što dulje i postala što čvršća, skidamo različite Instagram aplikacije pomoću kojih slikamo tobožnjeg Djedicu u našoj dnevnoj sobi pa to pokazujemo djeci.

Vidi, Davide, on je stvarno bio kod nas! Onda u mamećim grupama raspravljamo koja je aplikacija najrealnija i najvjernija. Nećemo ni mi svakakve gluposti. Neki ostavljaju i otiske stopala od brašna ispod prozora gdje je djedica sa svojih saonica doskočio. Sigurno ima još trikova i boljih ideja od ovih, samo ih se ne mogu trenutno sjetiti.

Neke od njih primijenujem i sama na klincima od 7 i 3 i pol godine. Prošle sam zime s njima sedam dana “zalijevala” šećer u posudicama dok iz njega nekim čudom nisu narasli šećerni štapići. I slično. Ne pitajte. Nije mi jasno kako niti to nisu provalili. Valjda jer se i njima sviđa čarolija. Pisma su odavno napisali i stavili u posebni sandučić, a vilenjaci su ih već odnijeli k Djedu.   

Ali, u našoj idiličnoj blagdanskoj atmosferi zavaravanja iznenada su se, nenajavljeno, pojavili Grinčevi.

Dok sam jednu prijateljicu ispitivala što misli sinu kupiti za Božić, kaže mi ona, ni malo sretna, kako mu je učitelj u školi rekao da Djed Mraz ne postoji. Dijete ostalo u šoku, i njegova mama, a i ja nakon njih. Kako popraviti štetu i je li to u stvari uopće i moguće nakon posijanog sjemena sumnje jedne tako odgovorne osobe kao što je učitelj?

Malac je ostao skeptičan, frendica unezvjerena, a ja se pitam, pa zašto? Zašto bi to itko napravi odjeci u prvom razredu osnovne škole? Nije li na roditeljima da razbiju taj divni božićni mjehurić – ili tako što će djeci jednog dana jednostavno reći istinu ili tako što će ih klinci uhvatiti na djelu. Ili zbrojiti dva i dva – na primjer poklon je omotan istim papirom kojeg mama ima u ormaru u hodniku. Hm….  

Prijateljica je najviše uzrujana zbog mlađe kćeri koja je tek sad dovoljno velika da počne uživati u iščekivanju poklona, da želi, da se raduje, da počne živjeti tu božićnu čaroliju na koju je i njen brat imao pravo čitavih šest godina. Boji se, objašnjava, da će vijest krenuti curiti dalje i da će malac možda i s ponešto entuzijazma ubiti seki iluzije o čarobnom Djedici koji zna tko je bio dobar, a tko loš i koji se vozi saonicama po cijele noći po cijelom svijetu.  

Mislim si, nije mi lako i drago mi je što sam ja ove godine sigurna. Kod nas u školi učiteljice nisu servirale nikakve “uznemirujuće” priče, a zatvorila sam i svaki drugi protok informacija, iako sam po malo i sama svjesna da je ovo za stariju kći možda zadnja godina. Ako bude mrvicu sreće, predzadnja.  I onda jednog dana, kao grob iz vedra neba, evo nje kući i kaže mi da joj je prijateljica rekla, nazovimo tog malog Grincha “Lana”, da naravno da poklone donose roditelji, a ne djed Mraz koji, o Bože zašto je morala reći još i to, ne postoji!!!

Zašto Lana?! Kaže Lana, našla je jedne godine maminu skrivenu zalihu poklona. Drugi dan je iste našla pod boom. Sirota mama se pokušala nekako opravdati, ali povratka nije bilo.

Ja sam se samo pitala, ima li povratka za nas. Hoću li uspjeti spasiti Božić?! Evo do kuda to ludilo ide. Srećom, još prije par godina sam se dosjetila priče da dio poklona djetetu donese Djed Mraz, a neke kupe roditelji jer ne može Djed baš sve ponijeti. I u tren smislim sljedeću ispriku:

-Znaš, mislim da je lana bila malo nestašna te godine i da joj u stvari Djed Mraz nije mislio donijeti niti jedan poklon. Mama je to znala i kupila je puno poklona, pa je mislila reći da su neki od Djeda Mraza, a neki od nje. Lana ih je našla i sad je uvjerena da ih sve kupuje mama, iako ju je mama u stvari htjela spasiti od toga da ne dobije niti jedan poklon.

Sama sebi zvučim dovoljno uvjerljivo, no jesam li dovoljno uvjerljiva za sedmogodišnjakinju?

Za onog od tri i pol se ne moram brinuti, njemu da kažem da sam maloprije vidjela kariranu zmiju koja pleše valcer, povjerovao bi mi.  Da! Da, jesam! I ona se slaže da Lana često zna biti “nestašna” i da je to sigurno to. Zadivljujuće koliko djeca žele i imaju potrebu vjerovati u nešto. Jer, svima nam tu i tamo, pa i malo češće treba puno, puno čarolije.

Evo ti ga na Grinču! Možda iduće godine!

Foto: Freepik

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.