Blog Mamina posla Istaknute teme

Kako sam uskladila obitelj, posao, vrijeme za sebe, kućanske poslove i tko tu najviše pati

uskladila obitelj

Uskladila sam obitelj i posao na način da je jedno moralo pasti u treći plan


Nikada za sebe nisam mislila da sam obiteljski tip i da su to neke vrijednosti kojima ću kasnije u životu podleći. No, očito sebe nikad ne upoznamo kako treba do trenutka kada nam je dana situacija servirana pred noge.

I tako, kada mi je servirana obitelj, on mi je postala sve. Kada ostaneš u kući s djecom, lako postaneš njezin talac . Toliko je toga što treba obaviti, pa se vrlo često nađem u razmišljanju, kako žene koje fizički izbivaju iz kuće sve to uspiju. Kuhanje, čišćenje, nabavka hrane, peglanje i onda se još bave djecom i tu možda u neku malu rupicu pokušavaju ugurati i vrijeme za sebe.

Sad će netko pametan u žaru feminizma pitati pa zašto bi to sve bilo za mamu, za ženu, a što je s očevima, zato nam i je tako jer smo si u naivnim i iskvarenim glavama postavile da su to sve ženske dužnosti. Naravno da nisu, ali ako sam ja kod kuće, mislim da je ipak u redu da ja skuham ručak i obavim po kući ono što stignem, nevezano o kojim se poslovima radi.

Svatko u svojoj obitelji napravi onakav raspored kakav mu odgovara i na takav način podijeli i dužnosti. Kod nas je to stvar organizacije i praktičnosti,  a ne podjele poslova na muške i ženske ili bilo kakve potlačenosti.

Uglavnom, divim se eto ženama koje rade van kuće, a kuću, posao i obitelj ipak uspiju nekako izbalansirati, bilo da kod kuće rade muške, ženske ili nikakve.

No, za razliku od mene koja veći dio dana provedem okružena jednim ili dva djeteta, mnoge mi kažu da im je psihički spas maknuti se od djece i da se ne bi sa mnom rado mijenjale. U stvari, nije im jasno kako ja izdržim s djecom, kako se uopće natjeram da nešto napravim jer sam sama sebi šef i kako funkcioniram kada oko mene nema drugih odraslih ljudi.

Nije lako, ali niti toliko teško. Sve je stvar prakse i produktivnosti. Možda trebaš imati neki poseban sklop u glavi da možeš sve to preživjeti.

S prvim djetetom odlučila sam pokrenuti portal, a već neko vrijeme surađivala sam i s nekim drugim portalima. Sve je to nekako funkcioniralo uz dobar baka-servis, a bližio nam se i polazak u vrtić s navršene tri godine.

No, unatoč pokretanju portala zapošljavam se i u jednoj novinskoj tvrtki i mislim si kako ću to sve uspješno hendlati, a nekako vjerujem i kako će me rad s ljudima oplemeniti i vratiti me u život. No, život je tu da nas razuvjeri kada mi mislimo da smo sve uspjeli posložiti.

Tako se i kod mene sve pokazalo upravo suprotnim. Ljudi me nisu niti malo oplemenili već sam pobjegla od njih glavom bez obzira, a kako sam radila od 9 do 17 sati, dijete bih pokupila oko 17.30 te bismo kući dolazile oko 18 sati. Ona je odlazila spavati oko 19.30 i računica je bila jasna. Naše zajedničko vrijeme koje je nekada bilo ogromno, sada se svelo na mrvice. Tužne i jadne mrvice. Odlazak na posao mi nije bio psihički odmor od djeteta već sam cijelo vrijeme razmišljala kako je zapostavljam i kako se to na nju održava.

Nedostajalo mi je ono vrijeme prije kada smo mogle otići u šetnju, park, ne brinuti se koliko je sati, nedostajalo mi je to da smo previše zajedno i da smo već dosadne jedna drugoj. Željela sam da si opet dosađujemo. Razdvojenost me je boljela i fizički i psihički.

Nakon toga, uz nagradni bonus u obliku divnih međuljudskih odnosa odlučila sam  da rad u korporaciji nije za mene jer bih u stvari od osam sati radnog vremena imala možda tri sata stvarnog posla, a pet sati bih pokušala popuniti surfanjem po internetu ili ispijanjem kave. Kod kuće sam uza mnoge minuse ipak bila puno produktivnija. Osam sati bi mi doslovno proletjelo dok na poslu nisam znala što bih sa sobom. Mnogi ljudi to ne žele niti mrtvi priznati i izdaju se za zagrižene radnike i vrijedne mrave, no velik broj u stvari radni dan popunjava odlascima na kave, ručkove, klafranjem po sobama i prešetavanjem. Da nam radni dan traje pet sati, bili bismo jednako produktvniji, a daleko sretniji. Ne bismo čekali one crvene datume u kalendaru kao ozeblo sunce i pokušavali nekako spojiti sedamnaesti s tridesetim u mjesecu da odemo na “kratki odmorčić”.

Vratila sam se tako bez nekog žaljenja u svoj kut, na svoj laptop i taman kad sam posao nekako i uhodala, obitelj se povećela za još jednog člana. Muški član obitelji bio je puno zahtjevniji od cure, pa se moje vrijeme posvećeno poslu pretvorilo iz minijaturnog u gotovo nepostojeće. Pisalo se i radilo navečer ili u nekim rupama i vremenskim pukotinama, tijekom dnevnog spavanca ili uskakanja dede i bake.

Cijelo vrijeme me izjedalo to što se portala ne posvećujem dovoljno, no nikako nisam htjela jednogodišnje dijete upisati u jaslice da bih ja imala vremena. Malo tko može imati i ovce i novce, pa se tako ni meni nije posrećilo i uživajući u djetetu sve sam manje vremena uživala u pisanju koje stvarno volim. I nadam se kako će se to vrijeme povećati i da će sve sjesti na svoje mjesto. Nekako. Uskoro.

Sve to inspiriralo me da se prijavim na radionice koje je organizirala Udruga ZOO (Udruga za zdravo obiteljsko okružje) i to onu u uspostavljanju ravnoteže između privatnog i poslovnog života.

Rekoh, odoh da malo izađem iz kuće i upoznam druge žene. Da čujem što ima kod njih. I nisam požalila. Srećom, danas je došlo takvo vrijeme da možeš raditi kod kuće i upoznavati druge ljude, samo ako si to sam dopustiš,  a ja sam se na petak 13. odlučila počastiti jednim lijepim druženjem s nepoznatim ženama.

Djeca su isto bila dobrodošla, ali ja svoga svejedno nisam povela i baš mi je drago jer su druga djeca bila tako dobra da mislim da bi moj s guštom uništio “dinamiku grupe”. Uostalom, ovo je bilo vrijeme za mene. Odlazak na kavu bez kave.

Lakše mi je bilo čuti da žene imaju slične probleme, sumnje i nedoumice. Da se neke bore s djecom jer ih također ne žele prerano poslati u vrtić, drug pokušavaju voditi posao i posvetiti se sebi, a sve to s malom djecom. Neke pokreću biznis, neke ga već uhodavaju, neke samo žele namiru otići kod frizera. drugima je pak ok ako odu frizeru, pa makar i s djecom. Je li to onda vrijeme za mene ili vrijeme za obitelj, nismo uspjele razlučiti.

Međutim, uz pomoć naše voditeljice, psihologinje Maše Tonković Grabovac sve smo shvatile da postoji disbalans između onoga što živimo i onoga što želimo živjeti.

Radile smo po principu da smo pitu (kolač) podijelile po različitim segmentima naših života i to na način kojem segmentu posvećujemo najviše vremena. Je li to obitelj, posao, mi sami, spavanje, kućanski poslovi, partner, edukacija, društveni život, putovanja…Jedna pita podijeljena je na način kako bismo željele da je naš život organiziran, a druga kako on uistinu izgleda. Tako sam spoznala da sam u stvari najveći dio dana posvećena obitelji i spavanju, što je izvrsno postignuće s obzirom na mnoge neispavane mame 🙂

No, svi ostali segmenti itekako ispaštaju, kod mene posebno posao i putovanja koja obožavam. Društveni život pomiješao se s vremenom za mene i vremenom za partnera te obiteljskim životom jer je društveni život često i druženje s drugim roditeljima koji imaju djecu. Netko će reći da mu je to super, a netko drugi će poželjeti samo svoje vrijeme za čitanje knjige, surfanje, trčanje…

Kako ću to sve dovesti u red nadam se da ću saznati na nadolazećim radionicama. Ili možda taj balans u stvari nikada niti nije moguć ako barem jedan, a često više dijelova naših života ozbiljno ne ispaštaju?

Možda nije moguće imati dovoljno vremena za obitelj, voditi ozbiljan posao i još imati dobru frizuru? Ili ipak je uz vrtić, i čuvalicu ili baku servis? Je li bez baka servisa moguće ići na fitness, dječje aktivnosti, obiteljske izlete i voditi posao? Nedostaje li nam svima bar nešto da bismo uspješno podijelile cijelu našu organizacijsku pitu?

Sljedeće druženje zakazano je za 11. svibnja i svi ste pozvani da pokušate pronaći red u svom neredu.

foto: pexels.com

 

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.