Blog Mamina posla Istaknute teme

Kako “preživjeti” odlazak na operaciju s djetetom

odlazak na operaciju s djetetom

Odlazak na operaciju s djetetom – evo kako smo mi preživjeli


Spremate li se uskoro (ili ne tako skoro) na operaciju s djetetom možda vam moje iskustvo bude od neke pomoći.

Kao prvo, ovisno o djetetovoj dobi i posljedicama s kojima će se suočiti nakon operacije, pripremite ga na ono što ga očekuje. Ako postoji mogućnost da će nakon operacije biti okruženo sa 100 žica i da će u njega biti upiknuto 300 iglica, možda je dobro upozoriti ga da je to zato da bi ozdravilo i da ih ni pod koju cijenu ne smije vući niti čupati.

Vjerojatno ste zabrinuti kakva će biti djetetova reakcija nakon buđenja, no trebate znati da ćete ju preživjeti kakva god bila. I ono najbitnije, iako možda očekujete najgore, dijete vas uvijek može iznenaditi. Mislim, pozitivno.

Dijete možda neće pokazati neki interes ili će odbijati slušati što vi pričate, ali vi ipak u što kraćim crtama ispričajte svoje i pokušajte naći neke pozitivne primjere ili slike djece koja su prošla isto. Po malo u vaše razgovore ubacujte svijest i informacije o operaciji i često djetetu ponavljate kako će mu nakon nje biti bolje. Postoji vjerojatnost da ćete se naslušati svakakvih komentara poput “Meni to ne treba” ili “Ja ću glupog doktora istući” i tko zna što još, no nemojte odmah misliti kako vaše dijete ništa ne razumije. i ono ima svoj obrambeni mehanizam od nepoznatog.

Pripremite se na veliku količinu stresa. Na primjer, zamislite kao da imate pms 24 sata dnevno 30 dana u mjesecu. Naravno, svoju živčanost nećete moći ispoljiti prema svima, pa će vaši bližnji imati specijalni tretman i dobiti ono “najbolje od vas”.

Možda netko može sjesti u tišinu svoje sobe i dobro se isplakati. Blago njemu. Ja na žalost nisam taj tip. Tako sam i ovaj put odlučila biti cool oko svega i živjeti dan po dan do dana D. Jer sam vjerovala da će se na dan D dogoditi nešto dobro i da će nam životi postati mrvicu bolji. Ali možeš ti planirati i živjeti i misliti kako je sve u redu, no stres ti se uvijek nekako prikrade i umoči svoje zle prste u tebe. Pa tako onda dobiješ potkožne prišteve na mjestima koje ne želim niti spominjati, lišajeve/psorijazu po nogama (koju nikada nisi imala) i još tako neke kožne radosti koje život čine ljepšim i uzbudljivijim.

Noć prije pokušajte se lijepo opustiti i raditi nešto zabavno. Ne širite paniku i nemojte raditi nikakvu dramu pred djetetom.

Ja sam živjela u uvjerenju kako je moje dijete najgore na svijetu i kako doktori nisu doživjeli ono što su doživjeli od nas. U ovom slučaju radilo se o tome da moja mala nije dala da joj izmjere tlak i urlala je da je tlakomjer stišće. Potom nije htjela niti pogledati masku za uspavljivanje s mirisom jagode koju je anesteziolog donio i još je prokomentirala kako joj se povraća od tog mirisa. Kada je vidjela puno ljudi oko sebe u kutama jednostavno je postajala cendrava bez prevelikog povoda.

No, kasnije sam saznala da nismo ni blizu onog najgoreg što je osoblje bolnice sve vidjelo. Da većina djece vrište zbog tlakomjera i većini uopće ne uspiju izmjeriti tlak. Djeca usto urlaju, vrište, grizu, bacaju, udaraju…Tako da, ne zabrinjavajte se ako vam dijete ne želi surađivati.  Nisu ni druga bolja.

Ako imate mogućnost, pokušajte se isključiti. Ja sam se potpuno distancirala od svega. U predoperacijskoj sali kada je mala dobila lijek za opuštanje i kada smo znali da se bliži odlazak pričale smo kao da se ništa ne događa, smijale, zabavljale osoblje oko nas i brbljale o haljini koju ćemo kupiti poslije. Ako je neki član obitelji plačljiv i osjetljiv, možda je bolje da nije uz dijete i da ga ono ne vidi u takvom stanju jer će se početi pitati što nije u redu.

Meni je stvarno u cijelom procesu pomoglo to što sam se uživjela u film da idemo nešto popraviti i da će biti bolje. Grozno je možda za napisati, ali zato sam je u salu otpratila bez i malo straha, očaja, panike. Jesu li se svi oko mene pitali kako mogu biti tako vesela i optimistična, nemam pojma, ali palo mi je na pamet par puta jer su se svi odnosili prema meni kao da ću se raspasti na dva dijela.

Tate možda malo teže podnose takve situacije pa ih držite na oku. Često nisu baš neka moralna podrška pa na kraju i njih morate tješiti i držati za ruku.

Traje li vam operacija osam sati, kao naša, ne budite ludi i idite nešto pojesti. Pogotovo ako imate bebu koja će izludjeti čekajući osam sati na jednom mjestu. Niste manje zabrinuti ako ne želite umrijeti od gladi ili pasti u nesvijest u čekaonici.

Kada napustite bolnicu, nakon što pojedete, trk u trgovinu po igračku koja će poslužiti kao utjeha/nagrada nakon svega što je vaše dijete pretrpjelo. I nemojte škrtariti, operacija je teška kada imate 34, 54, 74, a pogotovo kada imate samo 4 godine.

Ovisno o raspoloženju, možete odgovoriti ili ignorirati 500 poruka od rodbine i prijatelja koji vas svakih 5 minuta pitaju ima li što novo. To je vaš dan i javite im sve kada budete spremni. Ljudi se jednostavno teško mogu staviti u vašu kožu i ne razmišljaju da vas u isto vrijeme traži još drugih ljudi te da vam nisu svi na vrhu liste prioriteta. I tu se nemate kome što ispričavati.

Kada čujete dobre vijesti, možete kao ja slobodno skakati od sreće po čekaonici. Nisu me uopće čudno gledali.

 

 

 

Komentirajte