Blog Mamina posla Istaknute teme

Kad razbiješ glavu u bolnici ne smiješ ni popiti kavu…

popiti kavu

Zašto u bolničkoj sobi ne smijem popiti kavu, dok čaj ne unosi nikakvu pomutnju?


I tako…pad u vrtiću, hematom na glavi ko’ omanji krumpir, noga boli, suze teku…Trčimo pedijatru i nadamo se da ne moramo u bolnicu jer nitko ne voli da mu se u bolnicu dolazi bez veze. Ne želimo ako ne moramo stvarati gužvu napaćenom hrvatskom zdravstvu. Uza sav naš trud, pedijatrica nam govori da je hematom prevelik i da idemo u Klaićevu.

Dolazimo na hitni prijem i kao i svi roditelji na hitnoj, sami smo sebi najvažniji i naše su ozlijede najteže. Samo nama, naravno. upisani smo brzo, red čekanja smanjuje se polako. Kada napokon dolazimo u ambulantu mali od 156 mjeseci već mi je otplesao 27 plesova na glavi, a mi smo u svojim izvrtjeli najcrnje scenarije.  A taj najcrnji uključuje povratak u Ameriku gdje smo nedavno operirali kuk.

Snimaju oni nas, gledaju slike, dižu paniku…nije dobro, na nogu gips, na glavu ništa. Ne bismo mi gips, malo se natežemo, no ipak su nas zagipsali – i meni usta i maloj nogu.

Tu moram napraviti usporedbu našeg zdravstva i američkog. U Hrvatskoj je besplatno i usluga je takva kakva je. U Americi je skupo kao sam đavo’ ali usluga je takva kakva je. Vrlo slična našoj. Čeka se užasno dugo te unatoč silnim danim parama, ti si samo broj i ako treba čekaš i četiri sata i šutiš. Jedino što je kod njih bolje su čekaonice. Imaju više mjesta, a djeca imaju više igračaka. Našim liječnicima koji su mi često znali dignuti lak, skidam kapu – ovaj na hitnoj bio je  super, radio je bez prestanka, mi smo ostali ležati u ambulanti,  ao nje i dalje u sobici do zvao pacijente bez sekunde odmora, i još stizao nama smirivati živce. Da bih riječ rekla.

E, sestre su drugi par čarapa. Bilo ih je divnih, a bilo je i onih koje “nemaju vremena za takve stvari” i koje moraju ići na odjel jer ih čekaju pacijenti. To je bila jedna “ljubazna” koja nije mogla tolerirati što sam ja rekla da bih pričekala poruku doktora iz Amerike prije stavljanja gipsa jer možda ne treba, a dijete m ije već provelo četiri mjeseca u gipsu.

Njoj ne trebaju takva izvolijevanja, ali se pola sata kasnije spustila po nas zagipsane i ostavila druge pacijente koji bez nje nikako ne mogu. Govori ona nama što i kako, kućni red, a mi već sve znamo jer smo tu već bili. Kaže ona da preko noći ostaje samo mama jer je tatama to zabranjeno.

Podrazumijeva se da ću ostati ja, ali pitam kako zabranjeno kada je prije godinu dana sa mnom jedan tata dijelio apartman i ja sam još tamo dojila i razvlačila se od bolova jer sam tek rodila na carski rez. Mama je dolazila danju, tata je bio noću…

– Ne u ovoj bolnici, mama – kaže meni sestra – To se ne smije.

Vidim ja da u toj bitci nema pobjednika,  a ona na mene već otpuhuje kao ljuti bik. Ne znam što bi se dogodilo da dijete nema majku? Bi li onda otac smio ostati? Zar on nije jednako roditelj? I to još u apartmanu gdje nema dojenja, gdje nisu bebe…ne znam. Nisam ni saznala i nadam se da neću morati.

Ovaj apartman u Klaićevoj super je sređen. Kreveti za djecu su dosta moderni i nema onih metalnih prečki koje sam prije godinu dana jedva dizala. Kupaonica je nova, čak ima i neka mini loggia.

U Americi si sam u sobi i imaš i mali hladnjak,  au bolničkom hodniku dobro opremljenu čajnu kuhinju u kojoj si možeš skuhati kavu, čaj, kakao… Ali opet, obzirom na stanje u našoj državi gdje su svi pokrali što su mogli…ovaj smještaj je vrhunski. Moglo bi i kod nas biti kao u Americi. Možda i bolje. Ali eto, netko mora imati u svom džepu, dok djeci u bolnici ništa ne treba. A neka od njih tu ne borave noć ili dvije…

No, uglavnom…ležimo mi i bojamo bojanke, pričamo i pjevamo i igramo igrice te pregrmimo noć s razbijenom glavom i zagipsanom nogom. Mala mi je pola noći tulila da joj smeta gips, mali na susjednom krevetu je urlao jer su ga boljeli šavovi,  a njegova mama je baš onako muški hrkala nekoliko sati.

Dižem se ujutro – duša mi spava i plače za litrom kave. Krenem prema automatu u prizemlju.

– Nemojte sada mama nigdje, ne želite valjda propustiti vizitu?

– Baš će sada vizita? – pitam.

– Evo sad, svaki čas – kaže nova sestra – Mislim da želite biti na viziti.

– Brzo ću ja – odgovaram i odem. Prije godinu dana ne bih. Jer su mi isto tako stalno govorili “sad će vizita”. I onda bih ja čekala, soba bi morala biti uredna, krevet pospremljen, muha nije smjela zazujati jer išla je vizita.

Odem ja po kavu ipak i stavljam život na kocku. Popijem kavu fino polako u 15 minuta iako bih ju mogla srknuti u sekundi koliko je ima. Od vizite ni v. Došli su u vizitu nakon još jedno 20 minuta. Čemu to paničarenje oko vizite ujutro, nikada neću shvatiti.

Zovem muža da mi negdje putem kupi još neku “poštenu” kavu od pola litre. Onu koja će izbrisati iz mog uma cjelonoćno hrkanje moje cimerice. Doručak je tu, ali uz njega naravno toče čaj. Čaj ne podnosim, a jedva ga mogu popiti kad me neka ljuta boleština uhvati. Zašto uvijek samo čaj? Ne razumijem zašto u bolnicama nikada nema kave? Je li u pitanju cijena?

Dolazi muž, a ja napokon mogu uživati u poštenoj dozi i čekam našeg specijaliziranog doktora i nadam se odlasku kući.

Nema kući, kaže doktor. Udarac u glavu bio je prejak, treba odležati još jedan dan, ali naređuje, sva sreća, skidanje gipsa. Ne mogu vjerovati svojoj zloj sudbini pa kažem mužu da ode dole do automata i donese nam po jednu kavu. Onda moram kući jer baka čuva mlađeg potomka.

U bolnicu se djeca ne smiju dovoditi, dok u Americi slobodno mogu doći u posjetu. Bar na ovaj odjel gdje neke viroze ne igraju ulogu. Je li to pametno ili ne, što je bolje, ne znam ni sama, meni bi bilo draže da je mali mogao doći i da sam mogla s njim provesti par sati.

Krene muž po kavu, e ne smije! Kava se ne smije unositi u sobu.

– Kako, zašto, pa ja sam je ujutro unijela? – protestiram.

– Niste smjeli, ne smije kava biti u sobi.

Eto, u svojoj muci sam i zločin počinila i unijela neprijatelja u sobu. Očito me nitko nije primijetio pa sam ne znajući izvela tajnu operaciju. Što im je skrivila kava, pitam se ja? Zašto čaj može bezbrižno da pluta šalicom,  a kava ne? Smišljaju li u našim bolnicama neka stupidna pravila sam opravila radi ili imaju neki razlog?  Mene to kao izrazitog niskotlakaša baš nervira jer bez najmanje dvije kave dnevno ne mogu nikako doći k sebi.

Nismo kafenisali zajedno, a kavu sam drugo jutro opet prošvercala u sobu. Bilo je to pitanje opstanka. Nitko ju nije namirisao pa nisam snosila sankcije u vidu prijekornih pogleda i prozivki. Srećom, pušteni smo kući gdje ako ništa drugo, mogu se nalijevati u miru. Bolnica i doktori sto puta plus jer rade u ne znam kakvim uvjetima, a sestre – otpustite malo kočnicu. Jer, to je na kraju krajeva, samo kava.

Komentirajte