Djeca s teškoćama u razvoju Istaknute teme

Humanitarne akcije za bolesnu djecu u medijima sve češće, roditelji većinom zadovoljni radom novinara

Humanitarne akcije za bolesnu djecu naša su svakodnevnica i roditeljima često jedini izlaz


Humanitarne akcije za bolesnu djecu u medijima sve su češća pojava zadnjih godina, a svoj su “procvat” doživjele  u 21 stoljeću. Do tada se novac uglavnom skupljao putem udruga za određene ranjive skupine djece, kao na primjer za nedonošćad, djecu leptire i slično. no, s Mislavom Antolovićem 2012 godine kreće novi val  humanitarnih akcija koji pokreće pravu lavinu.

Novac potreban za liječenje postaje takoreći popularno prikupljati preko medija koji inače ne uživaju veliko povjerenje građana i koje se po društvenim mrežama vrlo često pljuje i omalovažava. No, kako smo otkrili u novinskom istraživanju, mediji u provođenju humanitarnih akcija igraju ključnu ulogu i uživaju veliko povjerenje roditelja.

Upitnik koji smo proveli među roditeljima bolesne djece koji su u javnosti tražili pomoć, donio nam je sljedeća saznanja:

  • Za potrebe provedbe ovog upitnika kojem je cilj bilo saznati kako roditelji teško bolesne djece gledaju na medije i njihovo prenošenje humanitarnih akcija kontaktirali smo preko 20 roditelja. Ovih 13 odazvalo se za suradnju i pomoglo nam u našem istraživanju na temu „Kako mediji utječu na provedbu humanitarnih akcija za bolesnu djecu“.
  • Do roditelja smo dolazili na razne načine, preko društvenih mreža, web stranica, Udruga u kojima su aktivni ili koje imaju njihov kontakt jer su im pomagale.
  • Mnogi roditelji su, unatoč dobroj suradnji s medijima pokazali određenu dozu skeptičnosti prema svrsi istraživanja te su više puta propitivali za što će njihovi odgovori poslužiti. Zbog toga nije teško zaključiti da se radi o ljudima koji žele svoj život živjeti daleko od očiju javnosti, no morali su žrtvovati privatnost kako bi pomogli svojoj djeci.
  • Većina njih složna je upravo u tom segmentu te su izjavili kako im je iznošenje intime u medije dosta teško palo, no progutali su ponos zbog višeg cilja, odnosno zdravlja djeteta. Neugodnih iskustva uglavnom nije bilo, a svi su nailazili samo na podršku.
  • Roditelji uglavnom imaju pozitivno iskustvo s medijima te smatraju kako je njihova priča prenesena korektno, baš onako kako su htjeli te nemaju nikakvih zamjerki na rad i etičnost novinara. Samo jedna ispitanica nije u potpunosti zadovoljna kako je njezina priča prenesena te smatra da su novinari težili senzacionalizmu i patetičnosti.
  • Ispitanici nisu uvijek željeli konkretno govoriti o nekom određenom mediju koji im je pomogao, već su podjednako hvalili sve medije s kojima su surađivali. Ipak, naglašavali su kako je najveća korist od medija koji imaju i najveći broj čitatelja jer tako priča stiže do većeg broja ljudi.
  • Svi ispitanici čija je priča došla u medije smatraju da su upravo oni zaslužni za uspješan rezultat njihovih humanitarnih akcija.
  • Velik broj ispitanika sam se obratio medijima, no djelu ispitanika prvi su se obratili mediji koji su za njihovu priču saznali preko društvenih mreža ili nekih drugih medija.
  • Ispitanici u manjim sredinama skloni su se prvo obratiti lokalnim medijima.
  • Roditelji su se uglavnom obratili medijima jer smatraju da ih je sustav iznevjerio te sami nisu mogli financijski iznijeti određenu zdravstvenu situaciju svog djeteta do kraja.

I dok su roditelji zadovoljni jer na kraju krajeva akcije postižu svoj prvotni cilj – pomažu djeci, stručnjaci nisu istog mišljenja.

Naime, kao prvi sporni detalj istaknuli su da mediji pišući o humanitarnim akcijama gube svoju pravu svrhu u društvu, premda su im ciljevi u stvari, plemeniti. Drugi je taj što često ne poštuju moralni kodeks i što, tvrde mjerodavni, nisu u svom izvještavanju dovoljno stručni.

– Nažalost, kada se putem medija traži pomoć za određeno dijete, često se događa da djetetova privatnost, a ponekad i dostojanstvo, budu povrijeđeni.  Izvještavanje o pojedinoj teško bolesnoj djeci, kojoj mediji često uspješno pomažu u prikupljanju pomoći za liječenje, zahtijeva visoku stručnost i profesionalnost novinara, što nije uvijek slučaj – izjavila je dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević.

Kao primjere navela je da se događa da novinari ispred djeteta govore o njegovom teškom i bezizglednom stanju, da se u medijima objavljuju senzacionalistički naslovi poput „Život mu se može prekinuti svakog trenutka, ako odmah ne dobije lijek“, „Uskoro neće moći samostalno disati“ i slično, što mogu vidjeti i oboljela djeca kao i djeca iz njihova okruženja te to može izazvati njihovu dodatnu uznemirenost i izložiti ih i neželjenim reakcijama javnosti .

Napomenula je i da se i novinari i urednici, ali i same humanitarne udruge koje zastupaju djecu koja trebaju pomoć, moraju više senzibilizirati za moguće negativne posljedice neprimjerenoga medijskoga izlaganja bolesnoga djeteta i educirati o osjetljivom prezentiranju ovih tema. Također, smatra, bilo bi korisno i da humanitarne udruge prikupljaju i razvijaju primjere dobre prakse u tom području.

– Neka pravila već postoje, ali pitanje je koliko su predstavnici medija upoznati s njima. Humanitarne akcije u kojima se izvještava o teško oboljeloj djeci uvijek su veliki izazov za profesionalce upravo zbog pitanja kako animirati ljude da pomognu, a da se pritom ne nanese šteta djetetu koje je u potrebi, da ga se ne izloži neugodnostima i ne učini ga se još ranjivijim. Pritom pristanak roditelja nije jedini kriterij za objavu podataka o djetetu te novinar i urednik uvijek moraju voditi računa o mogućim štetnim posljedicama za dijete i općenito o profesionalnim standardima zapisanim i u Kodeksu časti hrvatskih novinara koji nalažu da dobrobit djeteta mora biti od primarne važnosti – rekla je pravobraniteljica.

Mi smo pak u radu medija primijetili neke druge nedosljednosti, a radi se uglavnom o nedovoljnom provjeravanju danih informacija. Osim što predstavnici medija uglavnom ne provjeravaju jesu li akcije o kojima pišu legalno prijavljene i pokrenute, nerijetko se dogodi da se odmah svrstaju na stranu roditelja te napadaju institucije, prije nego su uopće saznali drugu stranu priče.

Kada je o prijavljivanju akcija i općenito njihovoj evidenciji riječ, niti samo nadležno Ministarstvo nije se previše iskazalo. Tako unatoč zakonskoj regulativi ne postoji na jednom mjestu javno dostupna evidencija u provedbu humanitarnih akcija pa tako ni o količini prikupljenog novca. Također, nema potvrde da itko kontrolira provedene akcije, odnosno, da li se prikupljen novac zaista uplaćuje u navedenu svrhu i kako se on troši. Do 2010. nitko se nije ozbiljnije bavio ovim pitanjem, no razvojem interneta, društvenih mreža i internetskih portala porastao je i broj humanitarnih akcija pa se od 2010., a posebno nakon sukoba Šitum – Udruga Hrabro dijete od 2015. barem koliko – toliko kontrolira provedba akcija jer se one moraju prijavljivati.

Prema evidenciji Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, od stupanja na snagu novog Zakona o humanitarnoj pomoći 1. studenoga 2015. do dana odgovora (27. lipnja 2018. godine), izdano je ukupno 877 rješenja kojima se odobrava provođenje raznih humanitarnih akcija u Republici Hrvatskoj. Ove pak godine do 27. lipnja 2018. u Republici Hrvatskoj organizirane su 153 humanitarne akcije.

Ukupna pak vrijednost prikupljene pomoći u Republici Hrvatskoj kroz organizirane humanitarne akcije za liječenje djece, rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju i nabavu ortopedskih i drugih pomagala u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017. godine iznosila je 6.825.786,20 kuna.

foto: TheCoffeeMann

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.