Istaknute teme Učenje i rekreacija Zdravlje i sigurnost

Djeca stvaraju sjećanja mnogo ranije nego što smo mislili, a evo što možete učiniti da im u tomu pomognete

U posljednjih 18 mjeseci mnogi su se roditelji pitali koliko će se djeca sijećati pandemije i kako će ta sjećanja – kao i sva druga koja nose od djetinjstva – na njih utjecati. Odnosno, hoće li mala djeca koja su gotovo polovicu života provela tijekom globalne zdravstvene krize nositi neke ne tako lijepe uspomene na COVID-19?

Psiholozi smatraju da su dječja sjećanja jača nego što se često misli

Iako je pamćenje složeno i na mnoga od tih pitanja zapravo se ne može odgovoriti, stručnjaci ističu da su dječja sjećanja jača nego što se često misli i da je pogrešna teza da se djeca ne mogu ničega sjetiti prije treće godine. Dugoročna sjećanja koja stvaraju možda nisu potpuno jasna, ali se djeca ipak mogu prisjetiti izuzetne količine iz svojih ranih godina.

Carole Peterson, profesorica koja proučava jezik i sjećanja na Memorial University u Kanadi u svojim istraživanjima se usredotočila na fenomen poznat kao “amnezija u djetinjstvu”, na tezu da se djeca (i odrasli!) vrlo malo sjećaju života prije treće ili četvrte godine.

Naime, desetljećima su stručnjaci mislili da je amnezija u djetinjstvu posljedica činjenice da dječji mozak jednostavno nije mogao formirati sjećanja prije određene točke. No Peterson je otkrila da to nije nužno točno. Jedna od Petersonovih studija, na primjer, pokazala je da se djeca koja imaju hitnu medicinsku pomoć sa samo 2 godine – i koja su intervjuirana godinama kasnije – apsolutno mogu sjetiti svojih iskustava. Možda ih se ne sjećaju tako jasno kao djeca koja su bila starija u vrijeme sličnih iskustava ali sjećanja su i dalje bila tu.

Druge studije sugeriraju da se djeca jako dobro sjećaju stvari koje su im se dogodile kad su imala oko 3 godine u dobi od 5, 6 i 7 godina, ali počinju gubiti ta sjećanja oko 8 ili 9 godine.

Sve ovo znači da nema jasnog konsenzusa o tome kada mala djeca stvaraju trajna sjećanja već da to ovisi o djetetu. Djeca također ne znaju točno datirati svoja sjećanja što otežava naše razumijevanje od kada djeca pamte. Na primjer, četverogodišnjak se mogao prisjetiti događaja iz perioda sa svoje dvije godine, ali misli da se to dogodilo relativno nedavno.

-Emocionalni događaji imaju tendenciju najviše zadržavanja kod djece. Djeca će se sve češće sjećati svega što emocionalno jako dožive – kazali su stručnjaci.

To bi značilo i da će djeca koja su imala izuzetno težak period za vrijeme ove pandemije dugo pamtiti negativnosti za razliku od druge djece koja nisu imala traumatična iskustva. No, postoje i dobre vijesti: vjerojatno se većina djece neće značajno promijeniti jednokratnim emocionalnim događajem ili sjećanjem.

-Posebni događaji, osim onih koji su uistinu traumatični, rijetko imaju dugotrajan učinak na emocionalni i društveni razvoj djece. Uglavnom, djeca su otporna – kazali su stručnjaci.

Roditelji također djeci mogu pomoći u oblikovanju onoga čega će se sjećati u kasnijoj dobi. Dio onoga što Peterson radi kao istraživačica je pomaganje djeci u prisjećanju i pamćenju. Kroz terapiju dijete pita koja su mu najranija sjećanja i prisjećajući se tog sjećanja pomaže djetetu da se dotakne drugih detalja iz prošlosti.

To je važno, rekla je, jer djeca mogu koristiti svoja sjećanja kako bi stvorila osjećaj o tome tko su kako stare.

-Ako roditelji razgovaraju s djecom o svojim iskustvima, o onome što su radili prošli tjedan, prošlog ljeta, prošle godine, to je kao da se razvija bilo koji mišić – dijete razvija naviku više razmišljati o svojim sjećanjima i više ih kodira – istaknula je. Dodala je i da bi roditelji trebali prolaziti i negativna sjećanja s djecom jer ona moraju biti u stanju shvatiti i pomiriti se s negativnim stvarima koje su im se dogodile u životu. O njima treba s djecom pričati i pomoći im da ih razumiju i da imaju određenu kontrolu, da se s tim dobro nose.

Foto: Freepik

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.